Početak ovoga teksta možete pronaći: ovdje , stoga je možda najbolje da prvo pročitate taj dio. 🙂

POČETAK ROMANA – IZMEĐU ILUZIJE I STVARNOSTI:

Melkior se nalazi nasred gradskog trga, a oko njega su visoke zgrade na kojima se nalaze veliki ekrani s reklamama. Reklame su utemeljene na zvuku i na projekciji slike ili filma na platnu te se u njima pojavljuje i ime oglašivača. Svrha je reklame stvoriti iluziju blagostanja i sreće koju donose reklamirani proizvodi – kupujući lažne potrebe, trebamo zaboraviti na stvarnost i ono što je doista važno.

“MAAR… MAAR… zaviče glas s krova.”

Roman započinje reklamom tvrtke Maar, reklamne naknade k.d.  Melkior dolazi do gradskoga, javnoga wc-a te razmišlja o dami i gospodi te to povezuje s putnicima na brodu koji uživaju u plovidbi. Dakle, već na samome početku vidimo njegovo lutanje gradom.

U drugom se ulomku prikazuju dodatne reklame i slijepac-prosjak.

MOBILIZACIJA:

U šestom se ulomku Melkior susreće s čovjekom koji čita novine i pokazuje mu naslov – “Najstrašnije bombardiranje Londona od početka rata”. Ljude se ne ubija tramvajem, nego ratom, no novine nisu zanimljive – sve su to naslovi koji se mogu pročitati svakoga dana. To se događa drugim ljudima, nije bitno.

“Pa takvi (su ljudi)… da sada mene ili vas pregazi tramvaj, više bi ih uzbudilo nego tisuće ubijenih u ruševinama Londona. Ne zato što bi nas više voljeli, već naprosto što neće na te stvari da troše fantaziju.”

Melkior iz razgovora s čovjekom saznaje da je započela mobilizacija – čovjek je pozvan u vojsku kao tenkist, sažalijeva sam sebe. Tada Melkior čuje i za njemačke špijune kojima sve vrvi te primijeti paranoju oko sebe.

“Obuzela ga čudnovata tjeskoba od riječi mobilizacija.” (…) Riječ mobilizacija prožela ga je čuvstvom nepodnosive tjeskobe, u njega je ušao nemir nekog strašnog iščekivanja. I to sada valja nositi u sebi…”

SVIJET BOEMA:

U kavani Dajdam nailazimo na boemsku sredinu punu alkohola, duhanskog dima i duhovitih dosjetki.

“Opet pijana noć, dim i brbljanje, pomisli s nekom pakošću.”

Društvo koje se ovdje okuplja sastoji se od muškaraca koji sami sebe nazivaju Parampionska braća. Najglasniji od njih uvijek su Ugo i Maestro. Iako se povremeno druži s njima, Melkior se ne osjeća kao dio tog svijeta (zavidi im na odnosu prema svijetu koji ne uključuje strah).

U kavani se javljaju: Ugo, Maestro, don Fernando, Melkior, Fredi, Vivijana, Cikorije, papa Thenardier i njegovi pomoćnici… Ugođaj u kavani razlikuje se od psihoze koja se može osjetiti na gradskim ulicama, u kontrastu su.

SVIJET KANIBALA:

Marinković je izmislio riječ čovjetina koju povezuje uz kanibalizam. Prvi se put pojam javlja kada Melkior večera u gostionici Ugodan kutić te razgovara s Kurtom. To ga užasne te odlazi u svoj stan, tamo razmišlja o svemu.

“Zavuče ruku pod košulju i zagrabi punu šaku svojih dlakavih prsiju. Čovjetina.
Upotrebljiv termin… a i meso ponegdje. Kanibali.

Zatim se radnja okreće prema njegovoj drami Kanibali koja je trebala biti “simbolična satira”, a prvi mu je put pala na pamet jedne noći u vlaku.

“To mršavo tijelo! Pritajilo se u svom skeletu, sakrilo se, uvuklo se u kosti i tu osjetili sigurnost puža, miša u rupi, ježa u bodljama. Jednostavno proglasilo tijelo: mene nema! I zatim, u tom skloništu, u tom predahu između dva straha, počela je nicati zamisao o antropofagima i brodolomcima, zabavno i vedro i gotovo obijesno kao od prezasićenosti kad se darežljivo razmećemo hranom.”

Kao što sam već rekla, cijela drama simbolizira rat i strah od istoga. Melkior se izgladnjuje da bi izbjegao mobilizaciju, a ljudožderi biraju najdebljega od svih mornara (kuhara) da ga prvog pojedu. Tako i rat…

MAESTRO I NAPREDAK:

Maestro smatra da je priroda okrutna prema čovjeku, zamjera ljudski napredak, užasava se tehnologije te ne podnosi struju.

“Da, kažite: Progres! Neka izvoli samo Progres, neka prođe. Ja ostajem! Neka juri, neka leti! Ja, biped obični, hodam na svoje dvije noge, zadovoljan što osjećam zemlju pod nogama, sretan što je gazim, gazim, gazim! (…) A oni lete, lepršaju, žuri im se. Kamo? Kamo, strojari, bravari, mehaničari, šoferi?”

“Dalekovod… ha, ha, ha… s visokim napokon… ha, ha, ha. O, osobito s visokim. Čuvajte se! Opasno po život! A na stupovima, vidjeli ste? naslikah mrtvačku glavu i dvije kosti, kao na flašici s otrovom. Kao u apoteci: molim jedan stup dalekovoda s visokim naponom. Imam da ubijem jednog mislioca, ha, ha, ha…”

“Čovječanstvo? Koje čovječanstvo? (…) Ima raznih čovječanstava. Zar stari Grci nisu bili čovječanstvo? U čemu je to Aristotel bio nesretan bez visokog napona? Pa on je znao za trljanje jantara, ali ga je prezreo. Trljanje. Imao je važnijih misli od trljanja. Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mliječnom žaruljom? Da je Leonardu bila potrebna nekakva elektrika, već bi on bio zavrtio tamo neke točkove da iskre frcaju. Strojeve je konstruirao, ostali su nacrti, pa kako ne bi… A ipak je naslikao onu pefidnu feminu što se smješka, he, he… Smješka se ona životinjica ženska…”

“Samo, kod mene nema elektrike, da znate. Visoki napon prolazi pored kuće, čak da-le-ko-vod, odmah ispod prozora, a u mene cmolji petrolejka! Ha, ha, kako vam se to sviđa? Ignoriram strašnu silu što prolazi pored mene. Idi, idi, silna besmislico, a mene pusti na miru, ne trebam te ja.”

MELKIOR TRESIĆ – biološki zakon uzgoja:

“Izdržao sam! Heureka! Kliktao je arhimedski šašavo. Otkrio sam biološki zakon uzgoja! Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. Heureka!

DON FERNARDO – TEORIJA PREVENTIVNE DEHUMANIZACIJE:

Don Fernando intelektualav je koji promišlja o situaciji u kojoj se on kao pojedinac i svekoliko društvo našlo pred II. svjetski rat. Tako on Melkioru iznosi svoju teoriju o preventivnoj dehumanizaciji.

Potreba preventivne dehumanizacije ili ukidanje tragedije skepsom = treba na vrijeme eliminirati svako potencijalno zlo i moguće zločince. Don Fernando smatra da je naivno i glupo biti dobar u današnjem svijetu. Prema njegovu mišljenju, čovjek mora biti spreman na zlo koje će mu drugi nanijeti ako bude naivan i ako zaboravi na pravu ljudsku prirodu.

Cijela se teorija može čitati kao raspravljački tekst: na početku je postavljena teza, zatim autor navodi argumente kojima potvrđuje svoju tezu, slijedi navođenje protuargumenata, zatim se na temelju argumenata i protuargumenata prosuđuje vrijednost teze te se na kraju izvodi zaključak

Don Fernando svoju teoriju započinje objašnjenjem Shakespeareova Hamleta: nije li stric i ranije bio nitkov i ubojica, nije li se moglo predvidjeti i ranije da će ubiti Hamletova oca? Trebali su biti oprezni prema njemu od samoga početka – sve tragedije počivaju na lažnim pretpostavkama. Hamlet je trebao znati da je njegova majka sposobna leći u krevet s drugim muškarcem, da će Polonije biti vjeran bilo kojem kralju, a da je Ofelija glupava ženskica.

Zatim iste stavove iznosi na tekstu o Andromahi i Piru.

“Tragedija pretpostavlja vjerovanje u dobrotu.”

Dobri su najčešće nebitni ljudi, a oni koji su važni ne bi smjeli biti dobri. O važnim ljudima:

“On je odgovoran. On mora u sebi izgraditi vlastitu zlobu da mu se ne bi desilo da povjeruje u dobrotu. On mora sumnjati. A to znači paziti, motriti, slušati (pa i prisluškivati), loviti riječi, vrtjeti ih i prevrtati kako bi im otkrio skriveni smisao, misao koja ugrožava i koja je opasna. On će tako odrediti i svoju misao, svoj stav, svoje djelovanje. Ako znam da postoji hulja koja mi kani zapaliti kuću (a takva hulja doista postoji), ja neću sjediti kod tople peći i recitirati “bit ili ne bit” sa suzama u očima. Vjerovati da je možda ipak neće zapaliti… i čekati da postanem tragično lice. Nabit ću pušku i vrebat ću iza prozora da ucmekam hulju prije nego podmetne vatru.”

Dakle, preventivna dehumanizacija sastojala bi se od isključenja mogućnosti svake dobrote, odnosno u teoretskom uništenju dobrote.

Don Fernando smatra da je u ovom svijetu naivno i glupo biti dobar. Kaže da bi on ubio svoga strica na Hamletovu mjestu jer bi on odmah od početka znao da će mu ovaj ubiti oca i oženiti majku. Don F. naglašava da mi ljude gledamo po sebi pa ako mi nećemo nekoga ubiti, da vjerojatno neće niti oni. No, naglašava da to nije dobar način razmišljanja te da treba suditi po osobi koju promatramo. Osim toga, smatra da nas razmišljanje čini kukavicama te da na taj način očajavamo.

“Hulju valja na vrijeme ukloniti. Stvarno i jednostavno, ne simbolički, bez ceremonija i katarza i kerefeka tragičnoga patosa po Aristotelu.”

U prijevodu – trebalo bi preventivno ubijati da ne budemo ubijeni.

Melkior pita koji su kriteriji za prepoznavanje potencijalnog ubojice te dobiva objašnjenje da je glavni kriterij onaj medicinski. Nakon toga don F. mu ukazuje na tipa u tramvaju koji sjedi s ispruženim nogama tako da ometa prolaz – ne s nekom namjerom, nego zato što mu se to tako sviđa.  Zatim kaže da takvom tipu treba stati direktno na nogu, svom težinom, no da se treba odmah ispričati i pogledati mu lice te da će se tada vidjeti ubojica u njegovom pogledu. Govori da je to u prenesenom smislu, ne uvijek da im se doslovno gazi po nogama. Zatim ukazuje na izgled ubojice:

“(…) sve koje je Priroda na neki način tjelesno označila ja bih stavio pod nadzor. Sve te nejednake ruke, nejednake noge, uši klempave, nosove goleme (i one sasvim male), kičme iskrivljene, oči škiljave, a osobito, velim osobito, sve ono što je ispod metra i šezdeset pet. Ja razumijem patnje te vrste čovječuljaka i vjerujem da je jedan od njih izumio zločin. Gledajte ih samo na visokim potpeticama kako istežu vratove, kako velikim gestama sve nešto široko obuhvaćaju, sve nešto “muški” rješavaju, a i glas je u njih nekako krupan, junačan. Ali to njima nije dosta. Oni hoće i drugih junaštava, onih pravih, priznatih, koja ulijevaju strah i poštovanje. Oni hoće biti ne normalni, nego veliki, oni hoće vladati nad nama i kod toga ne pitaju za cijenu. Oni su dali Napoleona, a čini se i Cezara, epileptika. Čuvajte se, dakle, označenih, a osobito malenih. Oni mrze i spremni su na sve.

Melkior je uznemiren tom teorijom, smatra da bi na taj način većina čovječanstva išlo pod nadzor, no don F. mu govori da je to pravo većine. Don Fernando ukazuje na teoriju o ljudskoj vrijednosti, a Melkior mu ukazuje da ona nije jednoznačna. Dolazi do rasprave o Michelangelovom kipu Davidu koji je velika vrijednost, vrlo jedinstvena. Osim njega, raspravlja se i o kolporteru (raznosaču novina) koji ne zna izgovoriti riječ “jutarnji” te je nizak, velika nosa i klempavih ušiju. Pitanje je – ako bi se spasio David, može li se žrtvovati jedan čovjek, raznosač novina?

TEORIJA:

  • isključenje dobrote (“Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar.”)
  • potreba za oprezom i otkrivanjem skrivenih namjera
  • potreba za djelovanjem (“Razmišljanje nas čini kukavicama.”)
  • tragedija skriva istinu šarmom umjetnosti

MAESTROVA SMRT:

“Melkiora odjednom obasja neka stravična jasnoća! Kao da su se u njemu provalile stijene neke druge, obične, svakidašnje svijesti, kao u bljesku iskre, u trenutku shvati Maestrovu “novunovcatu”, “originalnu”, “medicinski čistu” smrt. Nije dospio da vrisne, da istrči na balkon… Mestro je svojim “lukom” već bio dosegnuo Vječnost. Čuo je njegov čudno izmijenjeni, mukli i nekako iznenađeni glas, kao da je srdito pokušavao pročistiti grlo za novu besjedu “čestiti Eustahije”… ali od svega izašlo je samo mučno mumljanje, smrtni hropac i zatim meki i reklo bi se obzirni pad, kojim kao da se htjelo reći – eto, to je sve.”

Samoubojstvo mokrenjem na dalekovod.