Na današnji dan, 17. ožujka godine 1967., u tjedniku Telegram objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Da vam bude jasnije zašto je ovaj tekst toliko važan u povijesti našega jezika, morate razumjeti i povijesnu okosnicu. Neću duljiti niti vas gnjaviti povijesnim činjenicama, no važno je napomenuti da je u to vrijeme Hrvatska pripadala jugoslavenskoj federaciji te je vladao jezični unitarizam kojim je srpski jezik (pod srpskohrvatskim imenom) vladao državom te bio jedinstveni državni jezik. Hrvati su se, naravno, pokušali izboriti za vlastiti jedinstveni jezik.

Upravo Deklaracijom nastojao se dokinuti taj jezični unitarizam te je predloženo da se zajamči “jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga”.

Tekst Deklaracije napisali su Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić koji su bili članovi povjerenstva Upravnoga odbora Matice hrvatske.

U Deklaraciji je istaknuto da je “potrebno osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju”.

Ovo je poduprlo osamnaest znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, a u ime Instituta za jezik JAZU (danas: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) potpisao ju je Slavko Pavešić, suautor Deklaracije.

No, sama Deklaracija u tom trenutku nije baš najbolje prihvaćena. Naime, potpisnici Deklaracije kažnjeni su. Pretpostavljam da vas zanima kako su kažnjeni i što se dalje dogodilo, no o tome nekom drugom prilikom.

Nama je danas bitno da se od 1990. godine, u spomen na taj dokument, obilježavaju Dani hrvatskoga jezika, i to od 13. ožujka (nadnevak prihvaćanja Deklaracije u Matici hrvatskoj) do 17. ožujka (nadnevak njezina objavljivanja u Telegramu).

Zanimljivo, zar ne? 🙂



U nastavku možete pročitati tekst Deklaracije.

DEKLARACIJA O NAZIVU l POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA

[»Telegram«, jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja, br. 359, 17. ožujka 1967]

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941-1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.

U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

»Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.«

Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

Dosadašnja ustavna odredba o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

  • Matica hrvatska
  • Društvo književnika Hrvatske
  • PEN-klub, Hrvatski centar
  • Hrvatsko filološko društvo
  • Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
  • Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
  • Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
  • Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
  • Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
  • Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
  • Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Staroslavenski institut u Zagrebu
  • Društvo književnih prevodilaca Hrvatske