Dakle, cijeli vikend ispravljam “krive drine”, kako bismo rekli. Točnije, ispravljam eseje svojim učenicima. I… mogu vam reći da se ustvari uvijek javljaju iste pogreške.. u svima njima.. Tako da… Pokušat ću vam onako… laganini, na vašem jeziku… objasniti što i kako pisati u tom “vražjem eseju” (nisu moje riječi :p ).

Pa, krenimo…

Kao što znate (barem se nadam da znate), esej se dijeli na tri dijela – uvod, razradu i završetak.

Sve ćemo ovo razraditi na primjeru Shakespeareova Hamleta. Fun, fun, fun!

uvodu prvo radimo lokalizaciju teksta. Što je sad pak ta lokalizacija? Lokalizacija je, najkraće rečeno, smještanje teksta u kontekst. U prijevodu, polazni tekst koji dobijete smještate u djelo, djelo u autorov opus, njegov pak opus u književno razdoblje.

POLAZNI TEKST –> DJELO –> AUTOR –> KNJIŽEVNO RAZDOBLJE

Pis of kejk, zar ne?

Uzet ćemo kao polazni tekst najpoznatiji monolog ikad… Biti ili ne biti?!

Biti, ili ne biti – to je pitanje.
Da li je časnije u duši trpjeti
Metke i strelice silovite sudbine
Il pograbit oružje protiv mora jada,
Oduprijet im se i pobijedit? – Umrijet – usnut –
Ništa više; dokončamo li u tom snu
Bol srca i tisuće drugih udaraca
Koje tijelo baštini, tad je to svršetak
Što pobožno ga treba željet. Umrijet – usnut –
Usnut! I možda sanjat. Da, tu je smetnja;
Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,
Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,
Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira
Ta nesreća životna tako dugo traje.
Jer tko bi podnio i bič i prezir svijeta,
Nepravdu silnika, od bahatog sramotu,
Prezrenje ljubavi, odlaganje pravice,
Na vlasti bezočnost, i grube uvrede,
Što krotka zasluga ih od nevrijednih prima,
Kad mogao bi sebi sam od bodeža
Smirenje naći? Tko bi breme nosio,
U znoju stenjući pod dosadom života,
Da strah od nečega što vreba iza smrti –
U zemlji neotkrivenoj iz koje se
Ni jedan putnik ne vraća – ne koči volju
I čini da je mudrije podnositi
Sadašnja zla no srljati u nepoznata?
Razmišljanje nas pravi kukavicama,
I tako prirođena boja odlučnosti
Blijedoćom nezdravom se misli prelije;
A pothvati od važnosti i značenja
S tog opreza u strahu skrenu svoje struje
I gube ime djela.
(…)

Dakle, vratimo se na lokalizaciju. Prvo, trebamo smjestiti sam polazni tekst u djelo.

Ovaj je polazni tekst iz prvog prizora trećega čina. Što se djela tiče, radi se o tragediji “Hamlet” autora Williama Shakespearea. Što se Shakespearea tiče, on je pak autor koji je napisao mnoge tragedije, od kojih su najpoznatije “Hamlet”, “Kralj Lear”, “Othello” i “Macbeth”. I za kraj, što se samoga razdoblja tiče, radi se o renesansi, razdoblju 15. i 16. stoljeća. U ovom se slučaju radi o engleskoj renesansi jer je Shakespeare rođen u Stratfordu na Avonu. Renesansa je razdoblje propitkivanja unutarnjega svijeta čovjeka.

Nakon što odradimo lokalizaciju, moramo napraviti i najavu teme o kojoj ćemo pisati… Kada pišemo esej, tema nam je uvijek neka od glavnih problematika u polaznome tekstu i u samome djelu.

Sve u svemu, da ja moram napisati uvod za svoj esej, napisala bih nešto tipa:

Razdoblje renesanse razdoblje je kada čovjek propitkuje samoga sebe. To je razdoblje 15. i 16. stoljeća u kojemu najbolje dolazi do izražaja unutarnji svijet književnoga lika. Ovaj je svijet u kontrastu s baroknim poimanjem čovjeka, čovjeka koji ne smije pitati, čovjeka koji treba živjeti bespogovorno po propisanim pravilima. Renesansni se čovjek sukobljuje sa svijetom oko sebe, ali i sa samim sobom. Primjer tomu možemo vidjeti kod Williama Shakespearea, jednoga od najznačajnijih engleskih, ali i svjetskih, dramatičara. U svojoj tragediji “Hamlet” Shakespeare postavlja jedno od najcitiranijih pitanja ikada – “Biti ili ne biti?” Ovo pitanje njegov glavni lik postavlja samome sebi, i to u prvome prizoru trećega čina, čije dijelove možemo vidjeti u polaznome tekstu. Postavlja se i pitanje glavnoga problema Shakespeareova djela – što učiniti ako je pojedinac doista u sukobu sa samim sobom? Na ovo, ali i mnoga druga pitanja, odgovara upravo sam Hamlet, glavni lik istoimena djela.

Mislim, može to i bolje, ali trenutno me ne puca inspiracija, sorkač. 🙂

Mislim da shvaćate u kojem smjeru idem. Ako pogledate primjer, vidjet ćete da ovdje imamo i smještanje polaznoga teksta u samo djelo, navedenu književnu vrstu djela, autora, odakle je autor… Sve ono što bi trebalo pripadati samoj lokalizaciji navedeno je na početku uvoda, a zatim je naglašen glavni problem samoga teksta i tema moga (zamišljenog) eseja.

Dakle, ja da pišem esej o ovome, u središnjem dijelu (odnosno razradi) pisala bih o problemu unutar glavnoga lika. To bih razradila pomoću karakterizacije samoga lika (hipersenzibilan pojedinac, intelektualac, neodlučan, pravi primjer renesansnoga čovjeka).

Dala bih argumente za svaki ovaj pridjev koji sam upotrijebila. Opisala bih Hamleta na svim njegovim razinama, ali ne prepričavajući sam sadržaj tragedije, nego držeći se problema. Dakle, nije poanta u eseju prepričavati sadržaj. Sadržaj se prepričava tek toliko da nam bude jasniji problem. A problem ovdje je taj sukob sa samim sobom, zar ne? Onda nije toliko bitno to da se Polonije skrivao iza zavjese, ne?

Kako da vam to kažem, morate razlučiti bitno od nebitnoga. Postaviti tezu, ta teza treba biti vezana uz problematiku… a sve što poslije toga pišete, treba biti vezano isključivo uz tu tezu. Smjernice koje dobijete i sve što pišete u eseju, samo argumentira tezu koju ste iznijeli u uvodu.

Dakle, da ja pišem svoj fiktivni esej, trebala bih se držati teze sukoba sa samim sobom i dokazima da je Hamlet tipičan renesansni čovjek koji služi kao uzor drugima. Antiuzor. 😛

Da, spomenula bih glavne dijelove same tragedije poput ljubavi prema Ofeliji, glumatanja ludila, predstave “Ubojstvo Gonzaga” (popularno zvanoj “Mišolovka”), sukoba s Laertom, bla bla bla. Sve bih to spomenula, ali bih to uklopila u svoju tezu sukoba, unutarnjeg sukoba koji je ustvari pravi dramski sukob.

Naravno, sve to moramo potkrijepiti citatima ili parafrazama. Znate da esej nije valjan ako nema minimalno tri citata ili parafraze. Za one koji ne znaju – parafraza je svojim riječima prepričan citat. 😛

Da naglasim, citat treba biti uklopljen unutar rečenice koju pišete. Nije dobro reći nešto tipa – “Hamlet je vrlo senzibilan lik, što možemo vidjeti u citatu : dvotočka pa citat bla bla” – preloše!!! 

Pa budući da svi to radite i da svi griješite u tome te da ne kužite kako kvalitetno uklopiti citat u vlastitu rečenicu, dat ću vam primjere:

  • Hamlet se u svome monologu pita je li “časnije u duši trpjeti / metke i strelice silovite sudbine” ili je bolje oduprijeti se sudbini.
  • Smatra da je smrt vrlo slična snu te da čovjek može “umrijet – sunut – / usnut! I možda sanjat.”
  • Boji se smrti i onoga što vreba “u zemlji neotkrivenoj iz koje se / ni jedan putnik ne vraća”.

Kao što vidite, ovi citati ako se pročitaju, zvuče kao dio moje rečenice, kao da sam ih ja napisala. Da, ok, citirala jesam, da, ok, sve je tu… ali… citat je uklopljen!!! E to se traži i od vas! Ako vam je još uvijek nejasno, pročitajte gore polazni tekst, pogledajte gdje se nalaze ovi moji citati… Zatim ponovno pogledajte kako sam ih uklopila u rečenicu.

I da, još jedna stvar! Kada kažu da esej treba miješati činjenice i vlastito mišljenje, to ne znači pravo vlastito mišljenje. Barem ne u smjeru koji vi shvaćate kao da trebate napisati “ja mislim”. Ne! Nikako! Ti ne misliš! 😛 Barem ne pišeš da misliš. 😛 Ustvari, nikada se ne obraćate čitatelju vašega eseja. Što to znači? Rečenice tipa “U ovom ću eseju pisati o Hamletu” – užas! Nedopustivo. Ili – “Kao što sam u uvodu rekla, Hamlet je u problemu.” – ne! ne! i opet ne! Ili, još gore – “Hamlet je šonjo, vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom.” 😛  Pa jao! 😛

Vlastito mišljenje treba biti “zakamuflirano”. Što to znači?!

Pa… Ovako… Ako ja mislim nešto, to ću izreći kao nepobitnu činjenicu.

U prijevodu, ako želiš napisati: “Ja mislim da su svi ljudi glupi.”, napisat ćeš to kao: “Svi su ljudi glupi.” Točka, kraj, činjenica. Samo, ne zaboravi, svaku činjenicu treba dobro argumentirati. Da, da, sve treba potkrijepiti dokazima iz teksta. 🙂

I što ćemo reći za kraj?

Možda nešto o zaključku?

Hajde, može. 

Zaključak treba sažeti sve što ste rekli u uvodu i središnjem dijelu… No, ne na način da kao papige ponavljate rečeno i udavite nas sve s tim. Ne, ne… Zaključak treba biti upravo zakamuflirano vlastito mišljenje, zajedno s usporedbom sa suvremenošću i nekom super kul misaonom rečenicom koja će nas sve ostaviti bez daha. Nešto što se pamti, je li?

Budući da mene ne puca inspiracija danas, natipkat ću vam neki ofrlji primjer (opet sorkač :P)…

Kao što smo mogli uvidjeti, Shakespeareova tragedija “Hamlet” jedno je od vrhunskih primjera svjetske književnosti. S obzirom na razrađenost karaktera glavnoga lika, nije niti čudno što upravo ovaj tekst daje primjer klasičnoga renesansnog čovjeka. Shakespeareov lik Hamleta kao hipersenzibilnog pojedinca može poslužiti kao primjer i nama danas. Bolje je odlučiti se, pa makar i krivo, nego ostati neodlučan. Neodlučnost nas vodi tragičnom završetku. Figurativno rečeno, neodlučnost jednaka je smrti!

Da sam maštovitija danas, ova zadnja rečenica bila bi ono – wow! Postigla bi wow!efekt i ostala bi vam u pamćenju zauvijek. Ali, danas nije moj dan. Bit će bolje sutra. 😛