Esej je, prema definiciji, kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuju različite teme iz života, znanosti ili umjetnosti. Pripada diskurzivnom književnom rodu jer miješa znanstveni i književno-umjetnički funkcionalni stil. U eseju miješate činjenice (analizu, logičko zaključivanje) i vlastito mišljenje (subjektivan pristup temi, autorova osobnost i stil pisanja).

Začetnik je eseja francuski književnik koji pripada razdoblju renesanse – Michel de Montaigne. Godine 1580. napisao je djelo Eseji u kojemu, na temelju vlastita iskustva i tekstova koje je pročitao, raspravlja o čovjeku i svijetu koji ga okružuje. Najpoznatiji je po svojim esejima o odgoju i o tome kako bi učenje i poučavanje mladoga čovjeka trebalo funkcionirati.

Sve u svemu, da biste uspješno napisali esej, trebali biste vrlo dobro vladati sadržajem o kojemu pišete. To znači da temu morate istražiti, ali morate znati i na koji način treba pisati. Dakle, kako to esej uopće treba izgledati? Esej, kao što sam vam već napisala, treba miješati činjenice i vlastito mišljenje. Trebate poznavati temu o kojoj ćete pisati, trebali biste poznavati i jezičnu normu (u prijevodu: biti pismeni), ali i iznijeti vlastiti komentar o pročitanome/istraženome.

U školskome se eseju pokazuje poznavanje teme i sposobnost oblikovanja teksta esejističkoga tipa, točnije sposobnost izlaganja i obrazlaganja uz iznošenje vlastitih komentara. Svaki esej trebao bi imati trodijelnu strukturu:

  1. uvodni dio – iznosi se neka tvrdnja,
  2. središnji dio – ta se tvrdnja argumentira (dokazi za ili protiv) navođenjem primjera, navoda, objašnjenja, citata i slično,
  3. završni dio – iznosi zaključak i potvrđuje se tvrdnja.

U školama se najčešće uče pisati tri vrste eseja: interpretativni školski esej, usporedna raščlamba dvaju ili više tekstova te raspravljački školski esej.

Mi ćemo danas naučiti kako se piše interpretativni školski esej.

Bitno je znati da se u ovakvome tipu eseja pokazuje poznavanje sadržaja i sposobnost oblikovanja teksta pa da kažemo nešto više o tome:

a) poznavanje sadržaja (književno djelo, kontekst u kojem je djelo nastalo, autorova poetika):

To znači da biste djelo ipak trebali pročitati (koliko god vam teško to bilo, heh), da trebate poznavati temu, likove, sadržaj, kompoziciju, fabulu, siže i slično. Osim toga, trebate poznavati kontekst. Radi nam se o književnom razdoblju u kojemu je djelo nastalo, o značajkama tog razdoblja i o tome kako to možemo primijeniti na tekst o kojemu govorimo. Dakle, radi nam se o lokalizaciji teksta. To vam je smještanje djela u kontekst autorova stvaralaštva (tu pak morate poznavati ukratko i autorov životopis – naravno, ne morate znati sve o svakome autoru, no bilo bi dobro znati barem tri teksta koje je autor napisao) te smještanje djela u književno razdoblje kojemu pripada (stoljeće, značajke razdoblja).

b) sposobnost oblikovanja teksta: radi nam se o tome da ste upoznati s time kako esej izgleda. Ponovit ću, mora imati trodijelnu strukturu (uvodni, središnji i završni dio) te treba biti smisleno oblikovan. To znači da rečenice trebaju teći od početka do kraja. Sama riječ “teći” odnosi se na smislenu povezanost rečenica unutar cjeline. Kao što sam napisala, radi se o najavi teme, argumentiranju te teme te završnoj misli koja će sve zaokružiti. Osim toga, trebate pisati prikladnim, esejističkim stilom i koristiti jezičnu normu (u prijevodu: paziti na pravopis!).

Ne zvuči tako teško, zar ne?

Pa hajdemo naučiti kako ovo napisati ispravno…

Uvijek kada trebate napisati školski esej dobit ćete polazni tekst. Uz taj se polazni tekst nalaze kratke upute za pisanje eseja te smjernice.

Prije nego krenete s pisanjem, trebali biste napisati koncept. Koncept je svojevrstan nacrt za to kako esej treba izgledati. Na koncept možete pisati cjelovite rečenice, možete pisati natuknice, nije bitno. Najpametnije je napisati natuknice koje ćete kasnije u eseju sklopiti u cjelovite rečenice. Uvijek učenicima savjetujem da na listu za koncept odgovore na sve smjernice te si uobliče što će ići u uvod, što u središnji dio, a što u završetak. S obzirom na to da im je uvod i završetak uvijek najteži, savjetujem im da ta dva dijela oblikuju cjelovito na koncept. Dakle, da su to jedina dva dijela koja su na konceptu napisana cjelovitim rečenicama. Nema smisla pisati središnji dio cjelovito i detaljno – za to imate esej. Koncept bi vam trebao služiti samo kao pomoć za pisanje samoga eseja.

Što znači to da ćete dobiti upute? Dakle, najčešće vam piše nešto tipa: “Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradom i zaključkom. Pazite da vaš esej bude pravopisno i gramatički točan. Sve smjernice trebate uvrstiti u svoj školski esej. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju školskoga eseja. Esej mora imati 400 riječi (+/- 10%). U vaš esej morate uvrstiti minimalno tri citati ili parafraze.”

Zvuči čudno? Nadam se da ne.

Vjerujem da razumijete sve osim možda dijela sa smjernicama. Pa ukratko, smjernice su svojevrsna pitanja koja dobijete uz esej, a traže najčešće to da smjestite djelo u kontekst – autor, književno razdoblje. Osim toga traže od vas poznavanje teksta na sadržajnoj razini. Npr. objasni problematiku teksta, analiziraj likove, objasni odnos nečega. Važno je napomenuti da će ovaj dio miješati činjenice (poznavanje teksta) i vaše vlastito mišljenje (u jednom ćete se trenutku trebati pozabaviti problematikom teksta). Kao što gore piše, redoslijed smjernica ne obvezuje vas u pisanju eseja. To pak znači da ne morate odgovarati na smjernice onim redom kojim su postavljene. Da, morate odgovoriti na sve, ali ne, nikako to ne bi trebalo izgledali kao klasičan odgovor na pitanja.

Što pak ovo znači?

Kada odgovarate na smjernice, vi biste se trebali držati problematike teksta, a smjernice su tu samo da vam pomognu da vi razradite detaljno tu problematiku. Esej nije odgovaranje na pitanja, esej je problematiziranje i raspravljanje.

I za kraj ovoga dijela, samo da naglasim – polazni tekst je najčešće ulomak iz knjige koju ste već čitali, npr. za lektiru.

Još ću vam samo naglasiti sljedeće…

Rekla sam vam da svaki esej ima trodijelnu strukturu, pa tako i interpretativni školski esej.

U uvodnom dijelu smještate djelo u kontekst autora, a zatim u kontekst književnoga razdoblja. To se zove lokalizacija teksta. Možete krenuti od razdoblja prema djelu ili od djela prema razdoblju, svejedno je. Bitno je da navedete sve podatke te smjestite autora i djelo u književnopovijesni kontekst.

U središnjem dijelu trebate pokazati poznavanje književnoga djela u cjelini. Dakle, trebate navesti ključne podatke iz sadržaja te navesti probleme kojima se djelo bavi. Trebate analizirati polazni tekst (ulomak iz djela) te ga uklopiti u kontekst djela u cjelini. Što to znači? To znači da biste trebali znati iz kojeg je dijela teksta upravo polazni tekst te kontekst koji ga okružuje (npr. ulomak prije, ulomak poslije, što se događa u radnji i slično). Najvažnije je krenuti od problematike. Za početak, najbolje je da uočite problem o kojemu djelo govori te kako likovi prikazuju taj problem. Zatim sve to uklopite u kontekst djela u cjelini i izvedete zaključak. Važno je da sve ovo argumentirate, odnosno potkrijepite citatima ili parafrazama. Citat je kada doslovno iznesete dio teksta pod navodnim znacima, točno onako kako je to autor napisao, a parafraza je svojevrsno prepričavanje (kada svojim riječima kažete što je autor napisao). Kao što sam rekla, smjernice vam samo trebaju pomoći u tome da oblikujete ovaj dio, no ne smijete zaboraviti da sve smjernice treba uvrstiti u esej.

U završnome dijelu trebate staviti temu u kontekst današnjega vremena uz osobni komentar. To znači da je potrebno sve ovo iz središnjega dijela na neki način zaključiti. Dakle, potrebno je aktualizirati temu, odnosno povezati temu s onim što se događa danas te dati svoje mišljenje o svemu tome. Ovo je važno jer na taj način pokazujete svoje čitalačko iskustvo te ga povezujete s osobnim iskustvom. Time vaš esej dobiva osobnu notu, notu originalnosti po kojoj će se razlikovati od drugih eseja.

Pazite samo na način na koji iznosite vlastito mišljenje. Ono treba biti “zapakirano”, a ne direktno, odnosno treba biti primjereno esejističkome stilu.

Jesam li zakomplicirala sada?

Evo stiže primjer!

  • U Držićevoj “Noveli od Stanca” možemo vidjeti problem odnosa starih i mladih. Mislim da i danas mladi ne poštuju starije te ih smatraju glupima i dosadnima. Meni je to užasno jer je moja baka divna osoba i ja je jako volim.

Dakle – NE! Riječima poput “glupi”, “dosadni”, “užasno” i slično nije mjesto u eseju. One pripadaju razgovornome stilu te morate pripaziti na to. Osim toga, “ja”, “moja baka” – koga briga? Mislim, tome nije mjesto u eseju. Ovo nije sastavak. Ovo je esej. Dakle, upakirat ćete to u nešto tipa:

  • U Držićevoj “Noveli od Stanca” prisutna je problematika odnosa starih i mladih. Dubrovački mladići izruguju starog Stanca zbog obijesti, a on je naivan i to ne primjećuje. Takvo ponašanje možemo primijetiti i danas kod mladih koji ne poštuju starije. Mladi bi trebali pokazati više poštovanja prema starijima.

Sve u svemu, dobro je koristiti to neutralno “mi”. Umjesto da napišeš “ja mislim”, napisat ćeš: “smatramo”. Ili najbolje: “smatra se”. To su neutralni oblici, još uvijek pripadate znanstvenom, esejističkome stilu, a iznijeli ste vlastito mišljenje.

Toliko za sada o ovoj temi.

Nadam se da je razumljivo. 🙂