Amy Meyerson: Nebo puno knjiga

Prvi roman autorice Amy Meyerson nosi vrlo obećavajući naslov. Opisan je kao “Dirljiv roman o obitelji, oprostu i ljubavi prema čitanju.” Nažalost, smatram da je poprilično daleko od toga.

Glavna junakinja romana svoje je ime dobila po junakinji Shakespeareove drame Oluja. Njezino je ime Miranda i radi kao profesorica povijesti u Philadelphiji. Miranda vodi prosječan život, daleko od svojih roditelja, sve dok ne dobije obavijest da je njezin ujak Billy preminuo. Zatim se vraća kući kako bi odgonetnula posljednju zagonetku koju joj je ujak Billy ostavio.

Ne zvuči loše, zar ne?

Zapravo, priča sama po sebi nije loša. Pisana je u obliku detektivskog romana (ako se to može tako nazvati) u kojem glavni lik prati tragove kako bi došao do istine. S druge strane, ta je potraga beskrajno razvučena na 400 nepotrebnih stranica, a zaplet i obrat odvratno su predvidivi. Smatram da bi bilo kojem čitatelju, koji samo malo bolje prati detalje, već na sedamdesetoj stranici bilo kristalno jasno o čemu se u romanu zapravo radi. Nadalje, likovi su vrlo šturo opisani i dočarani, a oni koji i jesu u središtu radnje, nisu dovoljno zanimljivi da bi se čitatelji povezali s njima (Miranda je najbolji primjer toga). Sviđa mi se to što autorica koristi retrospekciju i povezuje brojna druga djela u postojeću priču, ali smatram da čak i u tome pretjeruje. Radnja povezuje obiteljske i ljubavne drame te elemente krimića, a svejedno nekako uspijeva biti razvučena i nedinamična.

Osobno ne bih preporučila ovu knjigu. Pogotovo ne ljudima koji vole dobre obrate ili se vole povezati s likovima. Mene nije dirnula, ali ako se ipak odlučite na to da ju pročitate, nadam se da će vam se svidjeti više nego meni.

(Tekst je napisala Gloria Vlašić, maturantica Gimnazije Sisak.)