O čovjeku i njegovoj vladavini nad životinjama:

“Odmah na početku Knjige postanka piše da je Bog stvorio čovjeka kako bi mu povjerio vladavinu nad pticama, ribama i životinjama. Naravno, Knjigu postanka pisao je čovjek, a ne konj. Nije nimalo sigurno da je Bog povjerio vladavinu nad drugim stvorenjima upravo čovjeku. Prije se čini da je čovjek izmislio Boga da bi uzurpiranu vladavinu nad kravom i konjem pretvorio u svetu stvar. Da, pravo čovjeka da ubije jelena ili kravu jedino je u čemu se čitavo čovječanstvo slaže čak i dok vodi najkrvavije ratove.


To nam se pravo čini kao nešto samo po sebi razumljivo, jer se na vrhu hijerarhije nalazimo mi. Bilo bi, međutim, dovoljno da se u igru umiješa netko treći, recimo posjetitelj s drugog planeta, kome je Bog rekao “Vladat ćeš nad bićima sa svih zvijezda!”, pa da sve što je u Postanku bilo samo po sebi razumljivo postane problematično. Čovjek kojeg Marsovac bude upregao u kola ili kojeg neko stvorenje s Mliječne staze bude peklo na ražnju možda će se sjetiti telećih kotleta koje je bio naviknut vidjeti u svom tanjuru i zamolit će (prekasno!) kravu da mu oprosti.”

O stvaranju čovjeka na sliku i priliku Božju:

“Kad sam bio mali i listao Stari zavjet priređen za djecu i ilustriran gravirama Gustava Doréa, vidio sam na jednoj slici Gospoda na oblaku. Bio je prikazan kao starac, imao je oči, nos, dugu bradu, a budući da je imao i usta, zaključio sam da onda sigurno i jede. A ako jede, mora imati i crijeva. Ali ta me misao odmah uplašila, jer sam osjećao, iako odgojen u manje-više nevjerničkoj obitelji, da je zamišljati božja crijeva svetogrđe.


Bez ikakve teološke pripreme, posve spontano, shvatio sam već kao dijete da govna i Bog ne idu zajedno, pa prema tome i da je osnovna teza kršćanske antropologije po kojoj je čovjek stvoren prema liku Božjem prilično sumnjiva, Ili jedno ili drugo – ili je čovjek stvoren prema liku Božjem, pa onda i Bog ima crijeva, ili Bog nema crijeva i čovjek mu nije sličan.


Stari su gnostici to osjetili jednako dobro kao ja kad sam imalo pet godina. Valentin, veliki majstor gnoze iz drugoga stoljeća, tvrdio je, u nastojanju da riješi taj prokleti problem, kako je Isus “jeo, pio, ali nije kakao”.
Govno je teži teološki problem nego zlo. Bog je dao čovjeku slobodu i možemo se na kraju krajeva složiti kako nije odgovarao za ljudske zločine. A odgovornost za govna u potpunosti pada na onoga tko je stvorio čovjeka.

O ljubavi:

“Tereza ne želi optuživati Tomáša ni sebe, ne želi tvrditi da bi se mogli više voljeti. Umjesto toga, ima dojam da je ljudski par stvoren tako da njihova ljubav bude a priori gore vrste nego što može biti (barem u najboljem slučaju) ljubav između čovjeka i psa, taj bizarni odnos u povijesti čovjeka, koji Stvoritelj vjerojatno nije planirao.
Ta je ljubav bez interesa – Tereza ništa ne traži od Karenjina. Ne traži od njega ni ljubav. Nikad sebi nije postavljala pitanja koja toliko muče ljudske parove: voli li me? Je li volio nekoga više od mene? Voli li on mene više nego što ja volim njega? Možda sva ta pitanja što se postavljaju u ljubavi, koja je mjere, ispituju, proučavaju, saslušavaju, u stvari u samom početku uništavaju ljubav.


Možda nismo u stanju voljeti se upravo zato što želimo biti voljeni, to jest zato što od onoga drugog tražimo nešto (ljubav), umjesto da mu prilazimo bez zahtjeva i želimo samo njegovu prisutnost.
I još nešto – Tereza je prihvatila Karenjina onakvog kakav je bio, nije ga htjela mijenjati prema svom liku, unaprijed se suglasila s njegovim psećim svijetom, nije mu ga pokušala uzeti, nije bila ljubomorna na njegove tajne interese. Trudila se oko njega ne zato da ga promijeni (kao što muž želi promijeniti svoju ženu, a žena muža), nego samo zato da ga nauči elementarni jezik koji će im omogućiti sporazumijevanje i zajednički život.


Naposljetku, ljubav prema psu je dobrovoljna, nitko joj je nije nametnuo.”