Niccolo Machiavelli vjerojatno je najozloglašenije ime u povijesti filozofije. Najpoznatiji je u svojstvu autora kontroverzne knjige „Vladar“ koja već stoljećima ne prestaje izazivati polemike. U toj „knjižici“ kako ju on sam naziva, iznosi vlastito viđenje sposobnog vladara i poteza koje bi trebao poduzeti u svrhu poboljšanja položaja naroda i države te posljedično svog vlastitog. Potpuno razumijevanje „Vladara“ nemoguće je bez poznavanja Machiavellijeve biografije. Rođen je 1469. u Firenci gdje prima širu humanističku naobrazbu uobičajenu u ono doba. Godine 1498. izabran je za tajnika Druge kancelarije (ekvivalent današnjem ministarstvu vanjskih poslova i obrane). Na toj dužnosti obavlja brojne diplomatske misije za Firentinsku Republiku te ima priliku iz prve ruke proučiti političku situaciju na Apeninskom poluotoku i šire. U tim prigodama piše pronicljive diplomatske izvještaje u kojima nije naglasak na samoj faktografiji događaja nego na njihovim dubljim uzrocima. Godine 1512. francuske trupe zauzimaju Firencu i ruše Republiku, Machiavelli je otpušten iz službe te protjeran iz grada. Odlazi na svoje imanje San Casciano gdje provodi ostatak života. U tom periodu nastaju djela koja će mu donijeti svjetsku slavu. Od tih spisa treba istaknuti „Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija“, u kojima daje svoje viđenje republika, komedije „Mandragola“ i „Clizia“ te „Firentinske povijesti“ koje su biser renesansne historiografije. Umire 1527. u godini kada su Landsknechti Karla V. Habsburškog pomeli ostatke talijanskih renesansnih gradova-država te ujedno i srušili svijet koji ga je profilirao u duhovnom smislu. Sam „Vladar“ podijeljen je u 4 tematske cjeline: vrste monarhija, tipove vojske, osobine vladara i uzroke propasti talijanskih država. Monarhije dijeli na 5 vrsta: nasljedne, mješovite, nove, građanske i crkvene. Nasljedne su monarhije one u kojima je narod naviknut na vlast jedne obitelji i nema velike težnje promjenama. Vlast se u njima može izgubiti jedino ako vladar posebno velikim manama izazove mržnju stanovništva. Mješovite su monarhije one tek osvojene i one koje se tek inkorporiraju u pravni sustav osvajačke monarhije. Sklone su čestim pobunama u nadi da će poboljšati vlastiti položaj, ali ga time samo pogoršavaju. Nove su monarhije one tek nastale, njima Machiavelli posvećuje najviše pažnje.

Navodi kao primjer djelovanje Cesara Borgije koji je, ratujući pod zastavom Papinske države, nastojao ujediniti cijeli Apeninski poluotok. Koristeći Borgijin lik i djelo kao primjer upozorava kako je okrutnost vladaru dozvoljena isključivo u svrhu uvođenja reda i zatiranja korupcije u državi, ali ona ne smije postati način vladavine jer će vladar nužno morati propasti. Građanska monarhija je ona koje se oslanja isključivo na volju naroda te vladar de facto ovisi o narodu. Crkvene monarhije opisuje sarkastično govoreći da njihovim vladarima nije potrebna ni virtu ni fortuna jer su oni obični instrument Božji te im je država sretna i sigurna bez obzira na eventualnu nesposobnost vladara.

Druga cjelina govori o vrstama vojski koje su djelovale na području Apeninskog poluotoka u 15. stoljeću. Machiavelli razlikuje: plaćeničku, pomoćnu, vlastitu i mješovitu vojsku. O plaćenicima progovara izuzetno kritično, optužujući ih za podmitljivost i prevrtljivost. Piše kako se nikada ne bore svim snagama da izbjegnu gubitke. Pomoćna je vojska u biti vojska vladarevih saveznika koji su mu je posudili na određen vremenski period, kao i plaćenici izuzetno nemotivirane trupe koje su odane drugom vladaru i kao takve predstavljaju veliku opasnost po monarhiju. Vlastita vojska sastoji se od unovačenih građana, odana je i motivirana za ratovanje uz preduvjet da ima sposobnog vladara. Zadnji tip, mješoviti ujedinjuje sve gore pobrojane mane i prednosti s tim da neminovno dolazi do trvenja između različitih postrojbi. Treća cjelina, ujedno i najvažnija, bavi se osobinama koje bi vladar trebao ili imati ili nemati. Ovdje je bitno razjasniti dva pojma koji imaju veliku ulogu kod Machiavellija, a to su virtu i fortuna, virtu označava svojevrsnu vrlinu, sposobnost prilagođavanja okolnostima i njihovom maksimalnom iskorištavanju u vlastitu korist, dok se fortuna odnosi na gore spomenute okolnosti koje se pak moraju zaslužiti vrlinom. On suprotstavlja različite vrline u formi „ ili-ili“ te opširno tumači kako će se koja odraziti na narod, državu i vladara. Prvo suprotstavlja darežljivost i štedljivost, opisuje darežljivost kao štetnu jer koristi nekolicini dok ju većina plaća kroz povećane poreze dok štedljivost vodi nižim porezima te će štedljiv vladar općenito raspolagati s više novca u slučaju nepredviđenih situacija poput rata i elementarnih nepogoda. U dilemi treba li vladar biti okrutan ili blag, Machiavelli savjetuje da je bolje imati glas dobrog nego okrutnog vladara, ali da je okrutnost nužna u svrhu održavanja reda. Piše da je okrutnost dobra ako se primjeni na malom broju ljudi i tako se pošalje poruka svim eventualnim protivnicima u svrhu njihove pasivizacije, dok pretjerana blagost dovodi do porasta kriminala. Između straha i ljubavi, savjetuje kako bi strah trebao imati prednost nad ljubavi, ali nikada ne smije prijeći u mržnju. Ovdje progovara i o savjetnicima koji okružuju vladara te navodi da oni moraju govoriti istinu po slobodnoj savjesti, a da je odluka na vladaru. Finalna četvrta cjelina govori o uzrocima propasti talijanskih gradova-država. To su: nepravilna uporaba vojske, nedostatak podrške naroda, nepostojanje dobrih zakona i neprilagođavanje vladara fortuni. Kod nepravilne uporabe vojske navodi kako su svi masovno koristili plaćeničke trupe smatrajući to najpraktičnijim rješenjem dok se te iste trupe nisu razbježale u sudaru s vojskama Kraljevine Francuske i Reicha. Kod nedostatka podrške naroda govori kako vladari nisu održavali red u državi i kažnjavali prekršitelje zakona te su time okrenuli narod protiv sebe, u tu rubriku pripada i ne postojanje dobrih zakona koji su štitili privatnu imovinu, ovdje treba citirati Machiavellija kako bi se lakše shvatilo, „ljudi će lakše zaboraviti ubijena oca nego otetu očevinu“ te također navodi da zaposleni ljudi neće imati vremena baviti se politikom ukoliko budu mogli privređivati. Zadnja stavka na popisu neprilagođavanje je fortuni. Ovdje pojam fortuna označava sve okolnosti u kojima neki vladar mora djelovati i shodno tome prilagođavati vlastito ponašanje. Talijanski vladari nisu to shvatili te ih je vjetar povijesti morao otpuhati bez milosti.

Napoleon Bonaparte rekao je: „Vladar je jedina knjiga vrijedna čitanja“. Rečenica je svakako pretjerana, ali pravilno ističe svu veličinu i značaj „Vladara“. To je prva knjiga koje je prikazala ljude onakvima kakvi zbilja jesu: sebični, nezahvalni, podmukli i škrti. Njegova briljantna analiza ljudske psihe tako ostaje aktualna do današnjeg dana. Svatko tko želi temeljitije proučavati povijesne procese, ova knjiga mu mora biti prva stepenica u razumijevanju ljudske vrste kao glavnog nositelja promjena na svijetu-kako loših tako i dobrih.

Moje je skromno mišljenje da je „Vladar“ jedna predivna knjiga, prva koje je u lice sasula čovječanstvu svu istinu o njemu, a koju uporno pokušava prikriti floskulama tipa moralno-nemoralno, pravedno-nepravedno, ali u konačnici sve se svodi na to tko ima veću volju i moć za nametanje iste drugima, kako u međuljudskim odnosima tako i globalnim.

(Tekst je napisao Patrik Cavrić, maturant Gimnazije Sisak.)