Pozdrav! Ja sam Mirta Ilijević, maturantica sam Gimnazije Sisak. Imam mnoge hobije, a jedan od najdražih mi je pisanje. Pišem kraće tekstove, pjesme pa i knjige. Uglavnom pišem na engleskom jeziku pa je tako i ovaj tekst u originalu bio napisan na engleskom jeziku. Prevođenje je još jedna od mojih veliki strasti. Odlučila sam vam se predstaviti pričom koja se zove „Ljubavni napitak“, a ako želite znati o čemu se radi, morat ćete ju pročitati! Napisala sam ju jer sam htjela ući u temu ljubavi koja je svakom čovjeku potrebna. To je posebna vrsta ljubavi i usudila bih se reći da je najvažnija. Nadam se da će vam se svidjeti!

Ljubavni napitak

Namjoon je bio neka vrsta modernog alkemičara. Zadržavao se na prošlosti koja mu nije ni pripadala. Koristio je stare recepte i dodavao dašak 21. stoljeća u njih. Tratio je sve vrijeme pokušavajući smisliti nešto što će napraviti nekakav veliki proboj u znanju koje sada ima. Zapisivao je i eksperimentirao.

Ipak, Namjoon nije bio lud ni glup. Morao je zarađivati kako bi preživio. Trebao je novac za sve kemikalije koje je htio pokušati pomiješati. Prave eksperimente nikome nije pokazivao. U tom smislu, bio je sebičan. Javnost, njegove mušterije – oni nisu zaslužili pravu stvar. Unatoč tome, Namjoonovo srce bilo je veliko i toplo. Ako bi se ikada dogodilo da pronađe lijek za rak, podijelio bi ga sa svijetom. Ali malene stvari poput krema protiv starenja koje mogu ukloniti tu i tamo koju boru ili otrova koji posipa po prozorskoj dasci kako kukci ne bi ulazili unutra – takve stvari bile su samo za njega.

Što je onda za kupce, pitate se? Lažnjaci. Placebo. Jednostavni voćni sokovi i frapei od povrća na koje bi stavio zanimljivo ime. Tako je „Eliksir za liječenje glavobolje“ žarko crvene boje zapravo samo mješavina soka od rajčice s nekoliko kapi soka od mrkve. I „Čarobni kamen plodnosti“ je samo oguljeni krumpir umočen u plavu boju za hranu. Vjerovao je da njegov odvjetnik zna da je sve u njegovoj trgovini lažno, ali dok mušterije ne znaju – bio je siguran s pristojnim prihodima i s nijednim nezadovoljnim posjetiteljem.

Placebo je dobra stvar jer ljudi ostave puno novca i vraćaju se da ostave još. Pedeset posto svakog unutarnjeg stanja ljudskog bića je u umu. Ako je um uvjeren da tvoje tijelo konzumira lijek, sve će polako postati bolje.

Namjoon se trudio da sve bude legalno i ozbiljno.

Legalno, imao je ljekarnu proizvoda iz domaćinstva. Nešto poput tradicionalne ljekarne neke stare, praznovjerne bake.

Ozbliljno, uvijek je nosio odijelo. Imao je topao osmijeh na licu, ali njegove riječi bile su inteligentne. Nikada se nije rugao svojim naivnim mušterijama, čak ni u mislima. Bio je vrlo zahvalan za svaku osobu koja bi tražila njegovu pomoć. Ipak su oni bili ti koji plaćaju njegove račune. I, najvažnije, oni su bili glavni izvor novca koji je trošio na kemikalije.

Imao je posebnu staklenku u kojoj je čuvao sav novac koji namjerava potrošiti na crnom tržištu. Crno tržište je poput podzemne organizacije za nekolicinu modernih alkemičara koji postoje u svijetu. To je relativno „tamno“ društvo i Namjoon se često osjećao kao da je on jedini među tim ljudima koji je pri zdravoj pameti. Smatrao je sebe alkemičarom, ali većinu ostalih vidio je samo kao lude znanstvenike.

Trenutno, Namjoon je bio u Parizu. Proveo je neko vrijeme putujući svijetom i otvarajući svoju ljekarnu u različitim državama. Ipak, Pariz i katakombe ispod njega bili su jedno od najpoznatijih i najboljih mjesta za alkemičare. Sam život u Europi bio je divan. Obožavao je miris kulture i povijesti u zraku. Europa je jednostavno bila drugačija. Ovdje su početke imali svi prvi alkemičari. Život u Europi činio se ispravnim.

Nasreću, posao je bio jako dobar u Parizu. Posjećivao je crno tržište češće nego što je navikao. Ostvarivao je napretke u manjim granama alkemije. Osjećao se dobro…

Dobro.

Dobro?

Izvana, Namjoon je zasigurno bio dobro. Bio je naočit, mlad muškarac koji se polako približava sredini tridesetih. Znao je na što sve bi se mogao požaliti u svom izgledu, ali važnost tih nedostataka smanjila se jednostavnim rijeđim gledanjem u ogledalo. Postoje važnije stvari u životu od izgleda, uvijek je u to vjerovao.

U nutrini… Kada biste ga pitali, Namjoon ne bi znao što da vam kaže. Da i samom sebi ide postaviti takvo pitanje, to bi ga odvelo u borbu unutar njegove glave. Kako bi mogao biti dobro iznutra ako se osjećao kao da unutra nema ničega. Ako ne možeš dokazati da nešto nevidljivo zaista postoji, ne možeš to opisati pridjevom. Tako da Namjoon zaista nije mogao reći da je dobro iznutra. Trenutci osjećaja unutranje praznoće i utrnulosti koji bi pulsirali kroz njegove mišiće postajali su sve češći posjetitelji njegova tijela. Prije je ih je iskusio kada je bio u srednjoj školi, no nestali su nakon što je ušao u svoje rane dvadesete i počeo se zanimati za alkemiju. Isti „posjetitelji“ pokucali su na vrata njegova uma ponovno kada je vođenje ljekarne postalo repetitivno i naporno. Tada su mu putovanja postala lijek. Sada, ti bolesni osjećaji (ako ih možete zvati osjećajima) su se vraćali. Namjoon se trudio ignorirati ih. Pokušavao se koristiti mentalnim placebom kako bi se doveo u zdravije i sretnije stanje.

Ali postojao je problem u računici; problem koji je bio mnogo zahtjevniji od računice same po sebi.

x + placebo = sreća

Problem je bio u x-u. On je, naravno, podrazumijevao njegov um, njegovu dušu, njegovo srce. Ali kako je trebao koristiti placebo na nečemu čije prisutstvo ni ne osjeti?

Osjeti li otkucaje svoga srca? Naravno da ih osjeti. Ali svoje srce u prenesenom značenju? Ima li ga uopće? Na vrlo kišne dane, pitao se postoji li to srce uopće.

Je li išta za što je znao da bi trebalo biti u njemu ikad zapravo postojalo? Pokušava li izliječiti ništa? Ulijeva li lijek u praznu šalicu? Zaista, nekada se osjećao kao da pokušava stvoriti alkohol bez OH skupine.

Najgore je bilo to što je savršeno razumio zašto njegov placebo u obliku misli nije služio svrsi. Razlog je bio to što je tako često bio stranac svojim vlastitim mislima. Prečesto se osjećao kao da nema kontrolu nad onim što se nalazi u njegovoj glavi. Imao je prekidač u glavi, ali na njemu nije pisalo „Uključeno“ i „Isključeno“. Pisalo je „Alkemija“ i „Rob svojih misli“.

Mnogi ljudi pronalaze utjehu u svojoj strasti. Ali na neke dane, Namjoonove misli bile su toliko nepodnošljive da je jedva mogao razaznati svoju strast. Često se pitao je li alkemija zbilja njegova prava strast i zvanje. Naravno, volio ju je. Ali što ako je zapravo bila samo hobi? Što ako je preozbiljno shvatio ovaj hobi i zaboravio tražiti svoju pravu strast? Što ako postoji nešto što bi mu pružilo pravo zadovoljstvo i unutarnji mir?

Htio je to ispunjenje, tu euforiju i taj spokoj. Nirvanu. Opijum od kojeg se kutevi usana uzdignu tako visoko da se više nikad ne mogu spustiti. Zaključak da mu alkemija nije pružala taj osjećaj samo je trebao biti zapisan kako bi bio dovršen.

Je li mu nedostajao životni partner? Je li nedostatak ljubavi stvarao problem? Namjoon je ozbiljno sumnjao u ovo. Život samca bio je oslobađajuć, nije se morao posvetiti nikome; osim toga, mislio je da ne bi bio dobar u obećavanju sebe nekome. Ali također, nikad se nije mogao osloniti na ljude. Mračno društvo čiji je bio član stvorilo je probleme s povjerenjem u njemu. Uvijek je bilo sigurnije ostati sam u svojoj vlastitoj špilji.

Ipak, Namjoon je bio samo čovjek. Sviđali su mu se nasumični ljudi na ulici. Zarumenio bi se na očijukanje nekih mušterija. Osjetio je privlačnost, ali nikad nije imao potrebu reagirati na nju. Bila bi potrebna čarolija kako bi se zaljubio u nekoga.

Na kraju krajeva, kako bi se ikada mogao predati nekome ako se osjeća kao da ni on sam ne postoji?

Maleno zvono koje označava otvaranje ulaznih vrata najednom je zazvonilo. Namjoon je stajao na nogama i čekao da mušterija napravi tih nekoliko malenih koraka koji su bili potrebni da bi se prišlo pultu.

Nije bilo uobičajeno da netko mlad posjeti njegovu ljekarnu. Najčešće mušterije bili su mu stariji ljudi. Ali ovo je bila mlada žena sa sramežljivim osmijehom na licu. Njene oči bile su tamne i smeđe poput njene kože; njena crna kosa bila je svezana u punđu na vrhu njene glave.

Bonjour“, rekla je.

Bonjour“, Namjoon je odgovorio s malenim naklonom glave.

„Susjeda te preporučila…“ brzo je objasnila; njene oči sjajile su pod svjetlima u ljekarni i njen glas bio je mekan, „Nisam očekivala da ćeš biti tako mlad. Je li ovo ljekarna tvoga oca?“

Namjoonov osmijeh se raširio na komentar i kimnuo je: „Ne, gospođice. Sve pravim sam. Sam vodim ljekarnu.“

„Obitelj ti uopće ne pomaže?“ upitala je. Nije bilo čudno čuti mušteriju kako postavlja pitanja, ali pitanja su inače bila djetinjasta ili o sastojcima (ta je najviše mrzio).

„Moja obitelj je u Koreji, sam sâm“, Namjoon je odgovorio s osmijehom.

„Nisi usamljen?“ u tonu joj se čulo da ga sažalijeva.

„U redu sam, hvala Vam na brizi“, Namjoon je potvrdio, kimnuo i očima preletio cijelu ljekarnu prije nego je vratio svoj fokus na ženu, „Kako Vam mogu pomoći?“

„Moja baka je bolesna i dovoljno tvrdoglava da odbije svaki lijek koji joj donesem. Naša susjeda joj je rekla da tvoji domaći lijekovi mogu izliječiti svaku bolest, a ta ista susjeda je i najbolja prijateljica moje bake. Samo jedna drugoj vjeruju. Tako da – evo me“, nasmijala se; bilo je očito da je mislila da je glupo to što je došla ovdje umjesto da je otišla u klasičnu ljekarnu.

„Razumijem“, Namjoon je ponovno kimnuo, „Možete li podrobnije objasiti stanje u kojem se nalazi Vaša baka?“

„Vjerujem da se radi o običnoj vrućici“, jednostavno je rekla.

Sagnuo se ispod pulta i uzeo malenu staklenu bočicu. Lagano ju je odložio na pult i dohvatio komadić papira. Napisao je recept: „Dvije čajne žličice ovog sirupa u čaši vode, dva puta dnevno.“

Ispružila je ruku kako bi primila bočicu i recept: „Mogu li znati što je to?“

„Sirup koji pomaže u zaustavljanju vrućice“, Namjoon je odgovorio, osmijeh još uvijek prisutan.

„Kako ga radiš?“ bila je uporna, znatiželja se gotovo mogla vidjeti kako pliva u njenim dubokim očima.

„Prirodni sastojci –„

„Ja nisam neka starica, ozbiljno pitam“, nagnula se nad pultom kao da želi čuti neku tajnu.

Namjoon je spustio pogled i prigušeno se nasmiješio. Zagonetno se osmijehnuo i pogledao ženu ravno u oči: „Ozbiljno?“

„Ozbiljno“, potvrdila je i nasmijala mu se.

„Ja sam alkemičar“, Namjoon je razotkrio samopouzdano.

„Zbilja?“ počela se smijati, nije mu vjerovala.

„Ne mogu biti ozbiljniji.“

„Je li me ulazak u ovu trgovinu odveo u prošlost?“ pitala je, ali Namjoon više nije bio siguran je li ozbiljna ili ne.

„Ne, ja sam moderni alkemičar.“

„Kako se zoveš?“ pitala je.

Namjoon je bio nekako iznenađen. Nikada nije pričao s mušterijom toliko dugo da bi dovelo do njegovog imena. Nakratko se pitao bi li trebao odgovoriti na ovo pitanje, ali zaključio je da je pitanje bezopasno: „Namjoon.“

„Namjoon“, ponovila je; ‘j’ je iz njenih usta izašlo s jakim francuskim naglaskom.

„A Vi?“ pitao je. Način na koji je izgovorila njegovo ime bio mu je smiješan i ostao mu je u ušima. Bio je netočan, ali nekako poseban; čak sladak.

„Renée“, odgovorila je, „Lijepo je upoznati te.“

Namjoon je kimnuo: „I tebe.“

„Kako si naučio francuski?“ dodala je.

„Samo sam potvrdio mit“, Namjoon se kratko nasmijao, „Tri mjeseca u Parizu i francuski ti postane materinji.“

Doimala se zadovoljnom tim odgovorom.

Nakon tog dana, Namjoon je puno češće dobivao priliku vidjeti Renée. Dolazila bi posjetiti na putu prema poslu. Živjela je u predgrađu Pariza, ali radila je u centru. Pitala bi ga kakav mu je dan, kakve zanimljive mušterije su ga posjetile, treba li ikakvu pomoć. Kako je vrijeme prolazilo, počeli su izlaziti zajedno, ići na kavu i u šetnje. Iznenađivalo ga je koliko je povjerenja imao u nju, ali njena iskrenost gotovo se mogla napipati. Nije bilo ničega romantičnoga u njihovoj vezi. Bili su samo bliski prijatelji. I oboje su bili toga svjesni. Predstavila je Namjoona svom novom dečku i Namjoon je bio vrlo sretan jer je imao priliku upoznati ga. Tako, unutar samo nekoliko tjedana, Namjoon je imao ne jednoga, nego dva prijatelja – Renée i Gabriela.

Kada je Renée počela živjeti s Gabrielom u centru grada, išli su van još češće. Namjoon je upoznao još ljudi, ali nikada se nije zapravo sprijateljio s njima. Samo je postao društveniji, ali je bio i ostao introvert.

„Zašto ne nađeš nekoga?“ Gabriel je jednom pitao usred doručka koji su troje prijatelja često zajedno jeli u gradu.

Namjoonove oči otvorile su se u čudu, ali ubrzo su se sakrile kad se namrštio. Zagrizao je svoju hranu i opustio obrve dok je žvakao. Kada je progutao svoj zalogaj, osmijehnuo se i uzdahuo. Renée je podigla pogled s mobitela, bila je zainteresirana. Uvijek ga je to htjela pitati, ali nikad nije imala dovoljno hrabrosti.

„Nisam ja za veze“, Namjoon je slegnuo ramenima, „Ne bih bio dobar dečko, ako hoćeš tako reći. Više sam samotnjak, oboje to znate.“

„Znam“, Gabriel je razvlačio tu riječ, „Ali zamisli kako bi zabavno ići na spojeve da i ti imaš nekoga? Dupli spojevi su prava stvar.“

Renée se nasmijala: „Mislila sam da se brineš jer je sam.“

Namjoon i Gabriel smijali su se s njom.

„U redu, ali sad ozbiljno“, Gabriel je stavio svoju ruku na Namjoonovo rame, „Naravno da se brinem za tebe, čovječe. Uskoro ćeš imati 35 godina, a još si sam. To nije dobro. Vidim ja kakav si ti. Nazovi to introvertnošću, ali meni je to usamljenost. Ili se družiš s nama, ili vodiš ljekarnu, ili si zatvoren u svom laboratoriju.“

Namjoon je odmahnuo glavom i nasmijao se: „Prije nego sam vas upoznao, radio sam samo zadnje dvije stvari i bio sam u redu.“

„Ne“, Renée je odmahnula glavom i uperila vilicu u Namjoona, „Nemaš pojma koliko si se promijenio u zadnjih nekoliko tjedana. Kad smo se ti i ja počeli družiti, trebala ti je cijela minuta prije nego si mogao odgovoriti na ikoje pitanje koje nije povezano uz trgovinu.“

Namjoon je bio poražen; gledao je u svoj tanjur s osmijehom na licu i nastavio jesti. Nadao se da će njegovi prijatelji razumijeti da čak i kad pobijede činjenicama, uvijek će biti poraženi u nastojanju da ga natjeraju na ulazak u vezu.

I Renée i Gabriel bili su jako zauzeti cijeli ostatak dana. To je bilo u redu jer je Namjoon tako mogao više vremena provesti u ljekarni, očekujući mušterije i pomažući im bilo s čime što im treba.

Navečer, bio je u svom malom stanu. On se nalazio u istoj zgradi u kojoj je bila i ljekarna. Zapravo, činile su ga prostorije iza same ljekarne, ali kupaonica je bila u podrumu pored njegovog skromnog laboratorija.

Nije mogao prestati razmišljati o doručku. Počeo je razmišljati o tome što mu treba i kako se promijenio. Polako, shvatio je da je on samo teret svojim prijateljima. Oni ne znaju što bi s njim.

Najednom, suze su krenule. Imao je dvije osobe koje su mu bile bliske. Bili su njegovi prijatelji. Ali on ih nije bio vrijedan. Bio je jadnik pored njih. Predstavljali su ga ljudima s kojima više nikada nije pričao. Gabriel ga je upoznao s nekim damama koje bi zaista bile dobre za njega, ali Namjoon bi ih odgurnuo od sebe svaki put. Plakao je; nije uopće mogao zamisliti kako je Renée i Gabrielu teško družiti se s njim.

Trebao bi ih poštediti muka, zaključio je. Ovaj zaključak doveo je do toga da je Namjoon češće ostajao kod kuće. Ako bi njegovi prijatelji predložili ikakav izlazak ili druženje, ispričao bi se i izmislio izgovor. Oni bi mu slali poruke na koje bi odgovarao s malim lažima poput „U redu sam“. Uskoro, dolazili su u njegovu trgovinu kako bi provjerili kako je uživo. Ali on je imao više od jednog desetljeća iskustva s lažnim osmjesima.

Ova vrsta izolacije (koja je zapravo bila povratak u Namjoonovo prvotno, prirodno stanje) bila je vjerojatno najgora izolacija u kojoj se Namjoon ikada našao.

Jedno jutro, proveo je užasno puno vremena zureći u svoj odraz u ogledalu. Pokušavao je naći nešto  u svojim očima, makar maleno svjetlo iza njih. Pokušao se osmijehnuti, ali otkrio je da može izmamiti lažni osmijeh samo pred drugim ljudima. Pred samim sobom… to je bio pravi izazov. Nije više mogao lagati samom sebi.

Gledajući retrospektivno, shvatio je da nikad nije bio zaista zadovoljan sobom. Uvijek je imao tolike mane. Tolike probleme koji su ga odvajali od onoga što se smatra „normalnom“ osobom.

Kada nije bio u ljekarni, provodio je vrijeme pred tim ogledalom. Ogledalo je bilo vrsta osobnog pakla i izgledalo je kao da se namjerno tjera kroz njega. Zaista, nitko ga nije navlačio da stoji pred ogledalom.

Nitko fizički.

Tada, postajao je sve više robom svojih misli. Njegove misli upravljale su njegovim pokretima i mnogim odlukama. Utrnulost je preuzimala kontrolu i postajalo je lakše napustiti svu snagu koju je ikad imao nad samim sobom.

Svake noći, išao je spavati u suzama; jedini izuzetci bile su noći kada nije imao snage ustati ili otvoriti oči, kamoli plakati ili razmišljati. Prazan prostor oko njega bio je tako hladan, čak i kad je grijanje bilo uključeno na najjače.

Počeo se pitati zašto je uopće došao u Francusku. Ima li to ikakvog smisla. Možda je trebao ostati u Koreji. Možda je trebao raditi u uredu kao i njegov otac.

Sve; sve se činilo beznadno.

Više nije mogao gledati u svoj odraz ozbiljno. Sada je plakao i pred ogledalom.

S tolikim mislima i boli u njegovoj glavi, više nije mogao ni točno odrediti što mu toliko smeta ni kako je ovo započelo. Poznavao je samo bol i unutarnju prazninu.

Renée ga je još uvijek često posjećivala. Tako je jednom prilikom bila u trgovini kada je u nju ušla mušterija. Stajala je sa strane i gledala kako Namjoon prodaje drevnu ljekovitu biljku. Kada je kupac otišao, ponovno se približila pultu. Progovorila je: „Više nisi onako topao prema mušterijama kako si nekad bio. Ovih zadnjih nekoliko tjedana… Imam osjećaj da pričam sa zidom, a ne sa svojim prijateljem. Znam da uvijek kažeš da je sve u redu, ali je li uistinu tako?“

„Jest“, Namjoon je potvrdio, ali tonu njegova glasa nije se moglo vjerovati. Izraz lica bio mu je mrtav ozbiljan i gledao je Renée ravno u oči.

Njene usne tvorile su tanku, čvrstu liniju. U zadnje vrijeme, ovo je bio tijek svakog njihovog razgovora. Ali, ovaj put, ona nije htjela da tu stanu: „Nedostaje li ti dom? Tvoja obitelj?“

Namjoon se uspio osmijehnuti na spomen svoje obitelji: „U redu je. Često razgovaram s obitelji. Tu i tamo odem u korejski restoran.“

„Znam da te nešto smeta“, Renée je te riječi izgovorila kao da recitira neku definiciju, „Samo ne znam što to jest.“

Namjoon je slegnuo ramenima.

Renée je uzdahnula, pomalo iziritirano: „Planiraš li kupiti nešto jako posebno za svoja istraživanja?“

„Zapravo, da“, Namjoon je kimnuo i tiho se nasmijao sam sebi u bradu, „Trebalo bi biti na tržištu uskoro, ali prvo treba doputovati od Portugala do Francuske.“

„Da?“ Renée se oraspoložila, vidjelo joj se u očima; kao da je naišla na dašak nade, „Znači da bi trebalo brzo stići, zar ne?“

„Sastojci koji se prodaju na crno najčešće su ilegalni“, Namjoon je objasnio, „Tako da se svaki mora dostaviti pješke. To je jedini način.“

„O Bože“, Renée je zakolutala očima.

Namjoon se zahihotao na njenu reakciju: „Ne možeš ni zamisliti koliko vremena treba da i najjednostavniji sastojci na crnom tržištu doputuju do Koreje.“

Renée se glasno nasmijala. Nije mogla skinuti osmijeh s usana kada je vidjela da se Namjoon zaista smije njoj ispred očiju po prvi put u nekoliko dugih tjedana. Brzo je polizala usnice i uzdahnula: „Mogu li znati za što ti treba taj sastojak?“

Namjoon je zagrizao unutarnju stranu svoga obraza te se uozbiljio; njegovo lice obavio je veo profesionalnosti. Utjelovljenje njegove alkemičarske osobnosti. Polagano je kimnuo: „Radim napitak. Želiš li vidjeti? U mom laboratoriju?“

Renéein osmijeh je postao veći: „U tvom laboratoriju? Dolje? Vrlo rado.“

Namjoon je kimnuo, okrenuo ključ u maloj bravici na pultu i podigao dio pulta kako bi Renée mogla proći na njegovu stranu. Zajedno su prošli kroz stražnja vrata i našli se u skromnoj prostoriji koja je Namjoonu služila kao spavaća soba, dnevni boravak i kuhinja u isto vrijeme. Renée se prisjetila iznenađenja koje je osjetila kad je prvi put bila u toj prostoriji. Jedina stvar koja je sada bila iznenađujuća bio je nered. Znala je Namjoona kao vrlo urednu osobu, ali krevet mu nije bio složen i prljavo suđe je bilo ostavljeno u sudoperu. Nered nije bio ogroman, ali svejedno nije bio nešto što bi prišila Namjoonu.

Pratila je svog prijatelja do vrata koja su joj bila poznata jer je jednom kroz njih prošla kako bi došla do kupaonice. To je bio jedini put kad je uspjela vidjeti alkemičarov laboratorij, makar na sekundu.

Stepenice su vodile u prostran podrum s velikim stolom na sredini prostorije. Na njemu nalazilo se raznovrsno stakleno posuđe kojim se Namjoon koristio u eksperimentima. Tekućine svih boja bile su u posebnim staklenkama na manjim stolovima uz zidove i na drvenim policama. Uz jedan je zid čak bio malen vrt prepun raznobojnih biljka iza debela stakla.

„Ovo je impresivno, Namjoon“, rekla je; Namjoon je još uvijek uživao u načinu na koji je izgovarala njegovo ime i nikada mu nije došlo da ju ispravi.

„Hvala“, kimnuo je, „To je moje životno djelo.“

Ispružio je ruku prema glavnom stolu da bi ona hodala ispred njega i tako je i bilo. Na sredini stola, na visokom stalku, stajala je široka epruveta, a u njoj poluprozirna tekućina, crvena poput zrelih trešanja. Iako nije imala pojma što ta tekućina jest, Renée je osjećala neku vrstu fascinacije. Kao da je tekućina imala svoju vlastitu auru. Kakav god napitak je Namjoon radio, zasigurno je bio poseban. Njenu zantiželju bilo je za očekivati: „Što je to? Što radi?“

„To je ljubavni napitak“, Namjoon je odgovorio. Bio je uvjeren da je to dovoljno objašnjenje.

Renée je pala vilica i naglo se okrenula prema mladom alkemičaru: „Ljubavni napitak?! Pričaj mi o njoj!“

Namjoon se nasmijao „Još uvijek nije gotov, ne želim ti reći i sve uprskati.“

„Već si mi puno rekao!“ bila je jako uporna i uzbuđena, skakutala je od sreće.

„Reći ću samo da se radi o vrlo posebnoj osobi“, Namjoon je nervozno masirao biceps svoje desne ruke, „Ta osoba zaslužuje ljubav, ali ju nikad nije nije razumjela.“

Renée je nagnula glavu na stranu, malo se namrštila, „Ne služe li ljubavni napitci za to da se dvije osobe zaljube jedna u drugu?“

Namjoon je potvrdno kimnuo, „Ovisi o napitku.“

„Koliko je važna ova osoba?“ Renée mu se približila.

„Moj život ovisi o ovoj osobi“ Namjoon je rekao. Renée ga nikad nije čula ovako ozbiljnog. Opet je progovorio, ali ovaj put je zvučalo kao da više priča sebi nego njoj: „Ova osoba treba biti voljena kako bih ja mogao ostati živ. Sreća ove osobe, euforija ove osobe bit će ono što će staviti vječni osmijeh na moje lice.“

Renée je dovoljno brzo primjetila da je zinula; požurila je da zatvori usta. To su bile velike riječi, teške riječi. Bila je zadivljena, ali i uplašena u isto vrijeme. Nadala se da će Namjoon uspjeti u dovršavanju ovog napitka. Nije ga htjela izgubiti. Poznavali su se manje od godinu dana, ali osjećala se kao da se znaju od djetinjstva.

Namjoon se vrlo lažno nasmijao: „Oprosti ako sam predramatičan.“

Nakon duge tihe pauze, Renée mu je poželjela sreću s napitkom i otišla.

U naredna dva tjedna, Namjoon se nadao. Sjedio je pored prozora i čekao. Gledao je kapi kiše na staklu. Bio je tako nervozan da je čak i privremeno zatvorio ljekarnu. Ulazio je u katakombe, na crno tržište svaki dan. Vrebajući. Bez riječi. Hodajući kroz sjene. Prodavač je dolazio u Francusku samo zbog njega – da je ikoji drugi alkemičar znao o kojem sastojku se radi, izbila bi borba i svađa. Namjoon je morao biti jako oprezan, svaki njegov korak morao je biti oprezan. Znao je da će kiša vjerojatno predstavljati problem za portugalskog prodavača. Kiša je sigurno i bila razlog zašto je prodavač kasnio. Namjoon se nadao da će mu iščekivanje donijeti bar malo uzbuđenja, bar malo veselja. Ali suze su se i dalje lile. Utrnulost ga je još uvijek obarala s nogu. Tišina je još uvijek bila preglasna.

Još jedan placebo koji ne funkcionira.

Je li otporan na placebo?

Kada je napokon preuzeo ključan sastojak i vratio se u svoj laboratorij, osjećao je nekakvu vrstu zadovoljstva. Sastojak je bio korijen zaštićene endemske biljke. Stavio je na sebe svu potrebnu zaštitnu opremu i počeo ekstrahirati esencije iz korijena. Odvojio je dijelove korijena u različite staklenke. Samo jedan dio mu je trebao. I to je bio najmanji dio. Trebala mu je prahistorijska čestica koja je ostala živjeti u ovoj biljci od početka vremena, čestica s moćnom jezgrom. Bilo je jako zahtjevno doći do nje, ali Namjoonove su ruke uvijek bile mirne.

Tako snažna jezgra mogla je izliječiti bilokoga i bilošto. Bio je siguran da će moći izliječiti njegovu bol.

Idućeg dana, napitak je bio spreman. Namjoon je držao epruvetu u ruci i zurio u tekućinu koja je promijenila boju u ružičastu nakon što se ohladila preko noći. Napitak koji je trebao spasiti njegov život i rještiti ga muka. U glavi je počeo sumnjati u moć vlastite kreacije, ali ipak je podigao epruvetu do svojih mekih usana. Morao je popiti sve odjednom, to je bio dio jednadžbe.

Okus je podsjećao na crno grožđe; poput vina bez alkohola. Napitak je imao i neku posebnu slatkoću. Lako se spustio niz njegovo grlo i epruveta je uskoro bila prazna. Uhvatio je zraka čim je spustio stakleni predmet. Čvrsto je trepnuo, pognuo glavu i izdahnuo na nos. Ništa se nije činilo drugačijim iznutra, ali znao je da to nije razlog za paniku. Eksperimentiranje ga je naučilo strpljenju, ali ovo je bila specifična situacija i bilo mu je teško ostati na miru.

Ostavio je ljekarnu u privremenom zatvorenom stanju. Zamolio je prijatelje da mu daju mjesta i vremena. Ostao je sam, a stan je napuštao samo ako bi trebao kupiti hranu ili kakvu potrepštinu. Samoća i nedostatak rezultata koji je očekivao činili su ga ljutim. Ludio je.

Dvanaest dana nakon što je iskapio napitak, bio je na koljenima usred svoga stana, lica nabranoga i morkoga od suza. Jecao je i vrištao: „Što bih trebao napraviti?! Ne želim ovako živjeti!“

Nije naglas pričao na korejskom tako dugo da mu je sada vlastiti glas zvučao kao strančev. Realno, nije uopće otvorio usta dva tjedna. Rukavom je obrisao suze s lica. Kada je spustio ruku s očiju, pogledao je oko sebe. U bijesu, počeo je stvarati još veći nered u svom domu. Osjećao se osramoćeno pred samim sobom, nezrelo, neprofesionalno.

Ovo dno dna razočaranja potaknulo ga je da ustane i počne čistiti. Ovo jednostavno nije bilo u redu. Ako se zbilja želi popraviti, ne bi trebao samo čekati – treba nešto poduzeti.

Tako, krenuo je vraćati stvari u red. I dok je to radio, pronašao je bilježnicu ispod svog kreveta. Bila je prazna i nije je se ni sjećao. Zaslužio je nekoliko minuta odmora pa je sjeo za stol i otvorio bilježnicu.

Možda bi trebao početi pisati dnevnik? Ne, nikad nije bio dobar u tim stvarima. Lako se izgubio i u dužim sastavcima.

Možda bi ju trebao koristiti kao još jednu bilježnicu za alkemiju? Iako, već je imao puno zapisa o baš svakom eksperimentu, teoriji, otkriću… Još jedna bilježnica s istom svrhom bila je nepotrebna.

Ipak, počeo je nešto pisati. Riječi su se počele slijevati na meki papir, crna tinta ostavljala je savršene tragove; svi njegovi učitelji uvijek su uspoređivali njegov rukopis s krasopisom. Oči su mu se stisnule od dubokog razmišljanja i odlučivanja koje je riječi želio iskoristiti. Sam je sebe iznenađivao, pitao se otkuda sve te riječi dolaze u njegovu glavu.

Želio je osjećaje. I, nekako, osjećaji su izlazili iz njega u obliku riječi.

Kada je stigao do dna papira, odmaknuo je glavu od bilježnice i pokušao promatrati što je napravio iz daljine. Izgledalo je poput pjesme. Pokušao ju je pročitati naglas. Riječi su zvučale nježno, fino, dobro izabrano.

Je li ova pjesma bila odraz njega?

Kada je napokon izgovorio posljednju riječ, osmijehnuo se. Bio je nevjerojatno ponosan na ove stihove. Osjećao se ispunjeno. Sviđalo mu se znati da ima talent za ovakvo nešto. Nastavio je pisati danima. Čak noćima. Uživao je u pisanju. Znao se nasmijati vlastitoj snalažljivosti i složenim rimama koje je uspjevao smisliti. Uskoro, spakirao je torbe. Kupio je jednosmjernu kartu za Koreju i trajno zatvorio ljekarnu. Posjetio je svoje prijatelje kako bi se oprostio s njima. Renée je bila presretna kad je vidjela osmijeh na njegovom licu, ali bilo joj je žao što odlazi. Gabriel ga je izgrlio i potrudio se opisati koliko će im nedostajati.

„Zašto odlaziš?“ Renée je upitala, ruke su joj bile prekrižene na prsima, „Ako smijem pitati.“

„To je dio eksperimenta“, Namjoon je namignuo sa svojim prekrasnim, toplim osmijehom. I Renée se nasmijala; Namjoonov osmijeh bio je zarazan.

Nekoliko mjeseci kasnije, Namjoon je živio u blizini Seula. Održao je kontakt s Renée i Gabrielom. S Renée je pričao na telefonu nekoliko puta tjedno.

„Nikad mi nisi rekao je li ljubavni napitak radio“, Renée je spomenula u jednom pozivu.

„Vrlo je dobro radio“, Namjoon se nasmijao sebi u bradu.

„Da?“

„Da. Volim se“, Namjoon je samopouzdano odgovorio i zatvorio zadnju stranicu prve kopije svoje prve pjesničke zbirke.

Mirta Ilijević