Fahrenheit 451 roman je znanstvene fantastike koji je napisao američki pisac Ray Bradbury. Objavljen je 1953.godine od strane izdavača Ballantine Books, a radnja romana zbiva se u hipotetskoj budućnosti.

Glavni je lik romana Guy Montag, vatrogasac čija je dužnost spaljivanje, što se uvelike razlikuje od dužnosti vatrogasaca kakve mi poznajemo. On živi u društvu asocijalnih ljudi gdje je čitanje knjiga kažnjivo i smatra se velikim zločinom.

Sam je naslov romana navodno dobio ime po temperaturi na kojoj papir počinje gorjeti, ali postoji mogućnost da je naslovljen prema broju „451“ kojim je označena Guyeva kaciga. Montag nikad ne preispituje svoj posao, svakodnevno ga obavlja te se nakon toga vraća kući, svom praznom životu i supruzi Mildred koja ima psihičke probleme i cijele dane provodi sa svojom televizijskom obitelji. Njih se dvoje zapravo ni ne poznaju tako dobro, no to im nije predstavljalo bitnu ulogu u njihovim životima.

Društvo tog doba podložno je potpunoj kontroli njihovih vlasti u cilju stvaranja jednakosti. Primjer je toga otimanje vrlo mlade djece iz ruku obitelji kako bi učili ono što je ispravno u školama i vrtićima , a obitelj ih ne bi imala vremena usmjeriti na „krivi“ put. Nitko od njih nije preispitivao stvari jer su smatrali da imaju sve što im je potrebno, i više od toga!

„Natrpaj ih do vrha nezapaljivim podacima, toliko ih zaguši vražjim činjenicama da se osjećaju pretrpano, ali potpuno genijalno, od svih tih informacija. Osjećat će se kao da razmišljaju, imat osjećaj kretanja bez kretanja.“

Smatralo se da su sadržaji poput sociologije i filozofije ti koje vode u melankoliju i čine ljude tužnima. Knjige su omražene jer „pokazuju pore na licu života“. I naravno da je u tom slučaju bio užitak spaliti nešto tako loše što ljude čini drukčijima.

Kako se nositi s ljudima koji razmišljaju i koji su drukčiji? Od takvih ljudi nema apsolutno nikakve koristi, ali ljudi su začarani slatkim riječima i pristaju na sve.

Guy se uspio izvući iz tog svog robotskog načina života nakon što je sreo mladu susjedu Clarisse. Ona mu je otkrila prošlost u kojoj su ljudi na svijet gledali kroz ideje potekle iz knjiga, kroz iskustva drugih ljudi. Clarrise je bila drukčija. “Nije ju zanimalo kako se nešto radi, nego zašto.“ To je potaklo Montaga na istraživanje svijeta u kojem se nalazi. Počeo je krasti knjige i čitati ih, što ga je kasnije uvelo u probleme, no on je znao da mora nešto učiniti sa saznanjima do kojih je uspio doći.

Na kraju knjige, koji je šokantan, no nažalost istinit, uviđamo koliko je teško istjerati istinu na vidjelo: „ Nekoliko munjara sa stihovima u glavi ne mogu im ništa…“. Ljude ne možemo natjerati da nas slušaju, moraju doći pameti sami, u svoje vrijeme.

Sve ovo savršeno opisuje našu današnjicu, našu realnost. Ljudi se kreću potpuno nesvjesni okruženja, s bubicama u ušima, posvuda su ekrani i ljudi se sve manje druže međusobno. Broj psihičkih oboljenja je sve veći, ljudi nemaju žudnje za saznanjima. Divljaju autima i sve je okruženo malim/velikim ekranima. Ljudi su izgubljeni jer su pretrpani raznim informacijama.

Kako je moguće da je Bradbury sve ovo predvidio? Sve ovo što danas imamo priliku vidjeti nazvala bih društvenim inženjeringom. Društveni inženjering je disciplina društvenih znanosti u kojoj se razmatraju pokušaji utjecaja na društvo u cjelini. Vlade i mediji predstavljaju društvene inženjere koji nastoje ostvariti željene karakteristike, kretanja, ponašanja i stavove na ciljanoj skupini ili stanovništvu. Kako prepoznati takvu manipulaciju ? Hoće li Guy Montag uspjeti nešto promijeniti? Na to pitanje ne znamo odgovor.

Ovo je djelo zaista staro, no pisac ovog djela je već tad osjetio da knjige gube svoju vrijednost i da jurimo ka vlastitom uništenju. Od straha od emocija i zapravo straha od života zapalit ćemo i sami sebe. U želji da mehaniziramo sve i olakšamo si živote, učinit ćemo sebe potpunim invalidima. Ova knjiga ima moć otvoriti oči malo više, ova je knjiga sam Guy Montag. Možda imamo još nade s obzirom na to da je ovo osvrt na pročitanu knjigu, no što god da bude, ova knjiga ostaje u pamćenju.

(Tekst je napisala Katarina Boltužić, učenica 4.d razreda Gimnazije Sisak.)