Početak ovoga teksta možete pronaći: ovdje , stoga je možda najbolje da prvo pročitate taj dio. 🙂

KRATAK SADRŽAJ:

Cijeli roman razotkriva pravu psihologiju suvremenog čovjeka i mehanizme njegova življenja u vremenu predratne histerije. Normalnim riječima, radi se o paničnome strahu od zvjerstva, ubojstva, rata i smrti. Rat je prikazan kao nadolazeća katastrofa ljudskog bezumlja i animalne brutalnosti.

Svijet romana oblikovan je preko glavnog junaka, Melkiora Tresića, kojega okružuju zanimljivi ljudi: novinari, glumci, sitni lopovi i propalice, izgubljeni intelektualci i propali geniji, prostitutke, vojnici i luđaci. Svi oni prikazuju tipičnu gradsku sredinu monotonog ljudskog života.

Radnja romana smještena je u predratni Zagreb te je ispričana iz vizure (uplašenih) intelektualaca koje predvodi Melkior Tresić, glavni lik romana.

On je mladi novinar, opsjednut strahom od nadolazeće ratne katastrofe, užasnut mogućnošću da ga pozovu u vojsku te razočaran životom bez cilja (običnim postojanjem od danas do sutra, bez ikakve svrhe).

Njegov se život pretvorio u čekanje da ga pozovu u vojsku (mobiliziraju) te u strah od tog poziva. Cijelo se vrijeme nada da će na neki način izbjeći mobilizaciju te se trudi svim silama ostati gladan i smršaviti dovoljno da bude nesposoban služiti.

U međuvremenu pratimo njegov život – posjete redakciji, kavani, ljubavnici… Kasnije završi u svojoj podstanarskoj sobi, u kojoj ga opsjedaju misli o ratu te gubi vezu sa stvarnošću.

Cijeli roman prati njegov unutarnji svijet te prikazuje detaljnu psihologiju njegova lika.

Melkior je inteligentan i obrazovan te mu je život kompliciran, ispunjen strepnjom i razmišljanjima koja razdiru moderne intelektualce 20. stoljeća. Marinković ga je prikazao kao vrlo slojevitu i emotivnu ličnost koja si ne može osigurati stabilan život u svijetu koji ga okružuje.

On se užasava nasilja, no sluti njegov dolazak te se boji moći rata nad malim ljudskim životom. Zato se i preziva Tresić (trese se od straha).

Melkior se sustavno izgladnjuje tako da postane nepodoban za vojsku – ne želi postati “hrana za topove” niti ubojica. Pokušava izbjeći rat kao što je Odisej izbjegao Kiklopa (Homer: Odiseja). Paralelno s ovom pričom imamo i priču o mornarima u kojoj onaj najdeblji postaje hrana ljudožderima. Poanta je očita, zar ne?

Napeto iščekivanje poziva u vojsku, neizvjesnost sutrašnjice, preživljavanje bez cilja – svi ti problemi dovode Melkiora do stanja potpune psihičke nestabilnosti. Strah i dezorijentiranost očituju se čak i u Melkiorovu kontaktu s ljudima. Ljubav prema Vivijani Melkior pokazuje vrlo bojažljivo, mučeći sam sebe razgovorima s njezinim silnim ljubavnicima, a paralelno s tim i sam ima ljubavnicu – Enku.  Noći provodi u kavani u društvu pijanih intelektualaca koji razglabaju o svrsi ljudskoga postojanja, egzistenciji. Melkior osjeća ljudsku krivicu, brutalnost i borbu za goli život.

Na kraju, poziv u vojsku ipak stiže pa Melkior odlazi u vojarnu. Iako sve traje tek nekoliko dana, Melkior je potpuno slomljen i užasnut tretmanom u vojsci te krajnjom nehumanošću i nelogičnošću vojne hijerarhije. Profinjeni intelektualac humanističkog svjetonazora (ljubav prema životu i svim ljudima) šokira se vojskom i odnosom prema malim ljudima. Vidimo da je Melkior apsolutno nesposoban za preživljavanje u surovim uvjetima vojničkog života. No, on pronalazi spas. Prvo dospijeva u bolnicu, a zatim i u ludnicu te biva pušten i proglašen nesposobnim za vojnu službu. 

Povratak u stari (normalan) život posve je nemoguć pa Melkior luta poznatim prostorima potpuno zbunjen, sve što vidi oko sebe čini mu se strano i prazno.  Sav je njegov svijet izgubio smisao, strah i tjeskoba izbrisali su svaku radost. Osjeća da je izgubio svoj identitet te da više ne pripada ljudima.

Osim toga, Maestro, Melkiorov prijatelj, izvrši bizarno samoubojstvo, a Melkior svoju psihičku muku pokušava riješiti odlaskom u rat. Očajno pokušava spasiti sebe i svoj identitet tako da si dokaže vlastite ljudske vrijednosti.

Pokušava se samovoljno prijaviti u vojsku, no nitko ga tamo ne želi. Nakon toga, on gubi uvid u čovjeku bit i svoju ljudskost, slomljen je i razočaran. Zatim, na rubu zdravog razuma, puže četveronoške u zoološki vrt. Na taj način dokazuje dehumanizaciju, povratak animalnome (bestijalnost) te biva slomljen i ponižen u vremenu kaosa i ludila…