PRIKAZ by Dorotea Pešun

            Danas su gotovo ustaljeni pojmovi renesanse i baroka te se ljudi, čuvši ta dva pojma, najčešće prisjete nečega što veže njihove misli uz pojedino razdoblje. Mogli bismo reći kako autori koji stvaraju u ova dva književna razdoblja pokušavaju predočiti i svijet u kojemu žive, odnosno svijet u kojemu su tada živjeli. Svaka je sačuvana knjiga dokaz da je ljudsko postojanje netaknuto i da je teorija mašte u književnosti i povijesti ostala čvrsta. Kako barok slijedi tik iza renesanse, čini nam se kao da se ova dva razdoblja, na povijesnoj, ali i na književnoj razini, upotpunjuju. Djela nastala u ovo doba variraju, a svatko od nas može naći neko koje će nas prikovati uz knjigu i svojom uvjerljivošću i talentom autora pokazati da i starije knjige zaslužuju ljubav.

Za početak, valja nešto spomenuti na temu povijesnih zbivanja koja prate ova dva razdoblja. Renesansi prethodi predrenesansa, u kojoj se već naziru ideje obnove antičkih ideala i naglasak na čovjeka te svjetovno u umjetnosti. Renesansa je bila žarko razdoblje europskog kulturnog, umjetničkog, političkog i gospodarskog “preporoda” i reformacija nakon srednjeg vijeka. Sam naziv za renesansu dolazi od francuske riječi reneissance, što bismo mogli prevesti kao preporod, obnova. Započinje gradnjom kupole na Firentinskoj katedrali, a upravo Firenca postaje jedno od najpoznatijih središta renesansnog djelovanja, osobito zbog važnosti vladavine bankarske obitelji Medici.

Renesansu temeljimo na obnovi antičke kulture te jedinstvu duha i tijela, svijeta ideja i fizičkog svijeta. Promovirala je otkriće klasične filozofije, književnosti i umjetnosti. Ovdje se nameće ideja humanizma, odnosno ljudi se okreću sami sebi te konačno nakon dugog i iscrpnog razdoblja srednjeg vijeka, u kojima je pojam Crkve i vjere bio u središtu, počinju proučavati vlastite osjećaje, unutarnja proživljavanja i refleksivna promišljanja. Među brojnim načelima, humanizam je promicao ideju da je čovjek središte vlastitog svemira, a ljudi bi trebali prihvatiti ljudska postignuća u obrazovanju, klasičnoj umjetnosti, književnosti i znanosti. Kopernikov geocentrični sustav suprotstavlja se heliocentričnome te nas tako uvodi u poimanje svijeta na drugačiji način. Ovo se može shvatiti i kao svojevrsna izvrsna metafora; kao što je Zemlja prema Nikoli Koperniku u središtu svemira, tako je i čovjek u središtu svih društvenih i životnih zbivanja. Pojam renesansnog čovjeka je kompleksan: bio je to svestran idealan pojedinac koji bi se valjao iskušati u mnogim sferama života i znanosti, a najbolji primjer sveobuhvatne osobe bio je Leonardo da Vinci, najpoznatiji kao famozni slikar, ali i astronom, geograf, botaničar, zoolog i tako dalje.

Renesansnu jednostavnost, jasnoću, odmjerenost i preglednu kompoziciju od sredine 16. stoljeća počinje sa scene potiskivati prijelazni stil manirizam, koji najavljuje novo povijesno razdoblje – barok. Sada čovjeka počinju mučiti dvojbe, počinje gubiti čvrsta uporišta i u njemu se rađa svojevrsna neizvjesnost i tjeskoba. Portugalski izraz barocco označava neobrađen biser nepravilna oblika, a sam naziv navodi nas na pomisao kakvo je to razdoblje baroka doista bilo. Ono pobija renesansnu ideju o skladu i jasnoći, a donosi kićenost, raskoš i neprirodan način izražavanja u umjetnosti. Za razliku od renesansne reformacije, u baroku se javlja protureformacija koja ljude pokušava ponovno navesti na vjeru, dok Katolička crkva pokušava zaustaviti raskol i odvratiti vjernike od Lutherova protestantizma. Tridesetogodišnji rat označava borbu za prevlast u Europi i onaj mir koji se osjetio većinu vremena renesanse sada je zamijenjen stalnim ratovanjima i podvojenošću, što političkom, što unutarnjom.

Barokno razdoblje 17. i 18. stoljeća je prožeto napetošću i suprotnosti. S jedne strane ljudi se pokušavaju uhvatiti za ono što je ostalo od renesanse, za svoj unutarnji mir i optimizam, dok se drugi dio vraća vjerskoj povučenosti i nijekanju materijalnih, svjetovnih stvari. Vjera uz pomoć katoličke obnove ponovno uzima maha, a čovjekov život postaje pesimističan i turoban. Barokni čovjek, za razliku od ideala humanizma, podvojen je između svoje svjetovne prirode i straha od prolaznosti vlastita života.

Kada, pak, uspoređujemo ova dva razdoblja na književnoj razini, možemo povući mnoge paralele sa onime što im je prethodilo te onime što kronološki slijedi. Renesansa čovjeka literarno oslobađa i u svojim djelima predstavlja razne likove iz različitih društvenih okolnosti u mnogobrojnim situacijama. Tako nam se od književnih vrsta javlja renesansni ep, kao što je onaj Ludovica Ariosta, Bijesni Orlando. Ne samo u ovome djelu, već i u mnogim drugima, isprepliću se teme kršćanske tradicije i simbolike s isticanjem individualnosti likova, koje vode osjećaji i strast. Ovo bi bilo nepojmljivo u srednjem vijeku, a kasnije će se ove teme odbaciti i u razdoblju baroka. Javljaju se razne vrste romana, kao što su pikarski, pastoralni i viteški. Pikarski prati pustolovine snalažljivog pučana, viteški prati hrabrog i časnog viteza, a pastoralni roman nam donosi spoj idilična svijeta prirode i jednostavna života. Miguel de Cervantes Saavedra i njegov roman Bistri vitez Don Quijote od le Manche u svojoj tematici objedinjuje sve tri vrste renesansnog romana i izuzetno ga je važno spomenuti iz razloga što predstavlja prvi roman u današnjem značenju te riječi.

Dok se pojavljuju dva tipa kazališnih predstava (učena komedija i komedija umijeća), najpoznatiji svjetski dramatičar i stvaralački genij William Shakespeare u svojim dramskim djelima ujedinjuje izmjenu prostora, stilski dotjerane dijaloge i monologe te tipizirane likove. Vrlo bitno je istaknuti i novu književnu epsku vrstu, a to je esej ili ogled, kojeg na scenu postavlja francuski književnik Michel de Montaigne u svojem posebnom i dosad neviđenome djelu pod naslovom Eseji. Pod pojmom renesansne lirike vraćamo se u srednji vijek i prijelaz u renesansu, što bi značilo da se javlja petrarkizam i pisanje po uzoru na jednog od najvećih pjesnika, talijanskog Francesca Petrarcu, uz mnoštvo patetičnosti i naglaska na formu pjesama, pri čemu sonet postaje vrlo popularan pjesnički oblik. Barokna poezija uvelike se razlikuje od one renesansne, stoga se u ovome razdoblju javljaju raskošni i ukrašeni izrazi, prepuni metafora, alegorija, hiperbola i ostalih jakih stilskih figura. Nasuprot renesansnom pokretu petrarkizma, u baroknoj lirici upoznajemo pjesničke pravce poput gongorizma i marinizma. Gongorizam je pisanje po uzoru na Luisa de Góngoru i njegovu zbirku pjesama Samoće, Polifem i Galateja, a odlikuje se neobičnim, metaforičnim i slojevitim izrazima s mnoštvom pjesničkih figura. Marinizam, s druge strane, pisanje je po uzoru na Talijana Giambattista Marina, a to je pravac koji prvenstveno ističe da je cilj pjesnika začuditi svoju publiku te shodno tome barokni liričari koriste neobične motive i izraze te gomilaju stilska sredstva.

Barokni stil u književnosti je oštrouman, dosjetljiv i dekorativan. Za razliku od renesansnog epa koji zajedno postavlja kršćanske i svjetovne teme, najpoznatiji barokni ep govori o svetome ratu protiv nevjernika, a njegovi su likovi podvojeni između svjetovnih užitaka i religioznih napora. Takav ep jest onaj autora Torquatta Tassa, Oslobođeni Jeruzalem. Barokne drame poput one Pedra Calderona de la Barce Život je san, Lopea de Vege Zalamejski sudac ili Tirsa de Moline Seviljski varalica i kameni gost, ne odmiču se od barokne teme čovjekove podvojenosti i mističnosti te iracionalnosti. Kao što se antiteze pojavljuju u baroknim djelima, tako se one pojavljuju i pri usporedbi svjetovne književnosti renesanse i baroka: čovjek – vjera, svjetovno – duhovno, sklad – kićenost i slično.

            Kada uspoređujemo razdoblja renesanse i baroka na razini naših prostora, dobivamo uvid u mnoga poznata lica hrvatske književnosti. Renesansna središta bila su u Splitu (Marko Marulić s prvim hrvatskim epom Judita nastalim 1501. godine), Dubrovniku (petrarkistička zbirka najznačajnijih lirskih pjesama Šiška Menčetića i Džore Držića: Zbornik Nikše Ranjine, no i komedije Marina Držića Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup), na Hvaru (prva hrvatska drama sa svjetovnom tematikom Hanibala Lucića Robinja i njegove petrarkističke pjesme, putopisni spjev Petra Hektorović Ribanje i ribarsko prigovaranje) te u Zadru (prvi hrvatski roman, koji nastaje po uzoru na talijanske pastoralne romane, pod nazivom Planine, Petra Zoranića). Kao što renesansnu hrvatsku književnost možemo rascjepkati na više područja djelovanja u Hrvatskoj, tako se i u baroku pojavljuju četiri najvažnija književna kruga: dubrovačko – dalmatinski (barokni plač Ivana Gundulića Suze sina razmetnoga, ep Osman i pastorala Dubravka; zbirka lirske poezije Plandovanja i barokni plač Mandalijena pokornica autora Ivana Bunića Vučića; melodrama Pavlimir Junija Palmotića te poeme Pjesni Razlike, Suze Marunkove i barokni plač Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata Đurđevića), kajkavski (poučno vjersko djelo Juraja Habdelića Pervi otca našega Adama greh i kajkavsko – latinski rječnik Dictionar ili reči slovenske), poznati ozaljski plemenitaški krug (Petar Zrinski i njegov povijesni ep Opsida sigecka, molitvenik njegove supruge Ane Katarine Zrinski Putni tovaruš, lirske pjesme Frana Krste Frankopana Gartlic za čas kratiti i prvi tronarječni rječnik Ivana Belosteneca Gazofilacij ili riznica latinsko – hrvatskih riječi) te slavonski književni krug (religiozna poema u duhu katoličke obnove Antuna Kanižlića Sveta Rožalija). Kao i u svijetu, na ovaj način se i u Hrvatskoj nastavlja uzlet književnosti, ali ovoga puta u baroknome duhu prožetom vjerskim temama, pozivom na pokajanje i okrenutosti prema Bogu.

            Zaključak izvesti iz dosad napisanoga nije veliki problem, a još lakše je napraviti svojevrsnu usporedbu između ova dva razdoblja u povijesti, ali i književnosti. Dok nas renesansa poziva na okrenutost unutarnjim doživljajima i promišljanjima, barok nas od toga na svoj način odvlači i govori nam da je vrijedno jedino ono što je vjerske prirode. Bilo kako bilo, svatko od nas ima pravo stvoriti vlastitu sliku o prihvatljivim i neprihvatljivim aspektima oba vremenska perioda. Oba povijesna razdoblja imala su sličnosti, ali i mnoštvo razlika, što ih upravo čini ovako posebnima i zanimljivima za usporedbu i proučavanje. Poučavaju nas da će se tematika i teorija čovjekove svrhe postojanja kroz povijest mijenjati bezbroj puta, ali i da moramo prihvatiti svoju sudbinu bez obzira na to kakva ona bila. Dok renesansa kaže „Carpe diem!“, barok nas upozorava „Memento mori!“. Drugim riječima, renesansa nas poziva na hedonizam i uživanje u životu, a barok nas podsjeća na smrtnost i njegovu prolaznost. Možda spajanjem ovih dviju misli i struja dobivamo tajnu života: uživajmo u njemu dok nije završio.

Dorotea Pešun,
učenica 2. d razreda Gimnazije Sisak